Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guterres prošle sedmice je rekao da su ozbiljne geopolitičke podjele paralizirale rad Vijeća sigurnosti.
Kako je istakao, kada velike sile pribjegavaju ratovima kojima krše međunarodno pravo, stvaraju atmosferu nekažnjivosti i povećavaju rizik da će i druge države upotrebu sile smatrati prihvatljivim sredstvom vanjske politike.
Ono što nije izričito rekao jeste da ovaj problem pogađa same temelje međunarodnog sistema uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata.
Kada su Ujedinjene nacije osnovane, njihov glavni cilj bio je spriječiti ponavljanje globalnog sukoba.
Poslijeratni poredak izgrađen je na ideji da velike sile imaju posebnu odgovornost za očuvanje međunarodne sigurnosti.
Zato su Sjedinjene Američke Države, tadašnji Sovjetski Savez, Velika Britanija, Francuska i Kina dobili stalna mjesta u Vijeću sigurnosti i pravo veta.
Takvo uređenje odražavalo je odnos snaga iz 1945. godine. Međutim, međunarodni sistem se tokom narednih decenija značajno promijenio.d
Broj nezavisnih država je porastao, pojavili su se novi ekonomski i politički centri, a međunarodnom politikom više nisu dominirali isključivo odnosi između nekoliko velikih sila.
Istovremeno, institucionalni okvir Vijeća sigurnosti uglavnom je ostao nepromijenjen. Promijenile su se i mogućnosti samih stalnih članica.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Moskva je izgubila dio nekadašnjeg međunarodnog utjecaja. Sjedinjene Američke Države zadržale su vodeću poziciju, ali su sve više morale dijeliti globalne troškove i odgovornosti sa saveznicima i partnerima.
U nekim slučajevima Washington je davao prednost djelovanju izvan mehanizama UN-a ako bi procijenio da oni ograničavaju njegovu slobodu djelovanja.
Kina je, s druge strane, značajno povećala svoju ekonomsku i političku težinu, iako i dalje zauzima oprezan stav prema većini međunarodnih kriza.
Velika Britanija i Francuska zadržale su stalna mjesta u Vijeću sigurnosti, iako njihove današnje mogućnosti više ne odgovaraju globalnom utjecaju koji su imale sredinom 20. stoljeća.
Stoga problem nije samo u sastavu Vijeća sigurnosti.
Promijenilo se i samo okruženje u kojem ono djeluje: raspodjela ekonomske, vojne i političke moći postala je znatno složenija.Jedna od najvažnijih promjena bilo je jačanje samostalnosti regionalnih sila.
Jedna od najvažnijih promjena bilo je jačanje samostalnosti regionalnih sila.
Klasični model, prema kojem su odluke velikih sila gotovo automatski određivale ponašanje drugih država, više ne objašnjava u dovoljnoj mjeri međunarodnu politiku.
Najveći centri moći i dalje imaju presudan utjecaj, ali regionalne države dobile su veći prostor za samostalno djelovanje.
One učestvuju u rješavanju sukoba, uspostavljaju regionalne odnose snaga i istovremeno grade odnose s više velikih sila.
Zbog toga se savremeni svjetski poredak ne može posmatrati samo kroz rivalstvo Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije. Potrebno je uzeti u obzir i države koje imaju dovoljno političkog, ekonomskog i vojnog potencijala da samostalno utječu na međunarodne procese.
Istovremeno, jačanje kapaciteta regionalnih sila nije praćeno odgovarajućom promjenom njihovog položaja u međunarodnim institucijama.
Države mogu imati važnu ulogu u sprečavanju sukoba i očuvanju regionalne sigurnosti, ali nemaju stalnu zastupljenost u tijelima koja donose obavezujuće odluke.
U tom kontekstu poseban značaj dobija pristup Republike Turkiye reformi UN-a.
„Svijet je veći od pet“
Formula turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana „Svijet je veći od pet“ obično se doživljava kao zahtjev za reformu Vijeća sigurnosti. Međutim, njena poruka je šira.
Ona odražava stav Ankare da mogućnost utjecaja na međunarodne odluke ne bi trebala ostati isključiva privilegija pet država koje su poseban status dobile na osnovu političke stvarnosti iz 1945. godine.
Turski pristup poziva na preispitivanje zastupljenosti u Vijeću sigurnosti i sistema donošenja odluka.
Ankara zagovara pravedniju geografsku zastupljenost i kritikuje postojeći sistem veta, koji jednom stalnom članu omogućava da blokira odluke čak i bez podrške većine drugih učesnika.
Ne radi se samo o povećanju broja država zastupljenih u Vijeću sigurnosti. Proširenje članstva bez promjene mehanizma donošenja odluka može zadržati dosadašnju ovisnost međunarodne sigurnosti o političkoj volji ograničenog broja sila.
Zato pitanje reforme neizbježno obuhvata i zastupljenost i raspodjelu ovlasti.
Ne radi se toliko o zastupljenosti same Turkiye, koliko o principima na kojima se temelji formiranje međunarodnih institucija i raspodjela moći među državama.
U kojoj mjeri globalne institucije danas odražavaju stvarnu raspodjelu odgovornosti za međunarodnu sigurnost? I mogu li države koje su direktno uključene u upravljanje krizama biti izostavljene iz ključnih odluka?
Vanjska politika Turkiye u posljednjih 10 do 15 godina omogućava da se o ovim pitanjima govori kroz konkretne primjere.
Ankara je postala aktivan učesnik diplomatskih procesa u više regija istovremeno.
Učestvovala je u rješavanju kriza povezanih sa Sirijom i Libijom, ulagala diplomatske napore u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba te predvodila napore koji su doveli do pokretanja Crnomorske inicijative za izvoz žitarica.
Turkiye je također učestvovala u procesima vezanim za Karabah i armensko-azerbejdžanski dijalog te poduzimala diplomatske korake s ciljem sprečavanja daljnje eskalacije na Bliskom istoku.
Značaj ovih procesa ne ogleda se samo u širenju geografskog prostora turske diplomatije. Ankara istovremeno može održavati funkcionalne odnose s različitim centrima moći i koristiti te veze za rješavanje konkretnih regionalnih pitanja.
Crnomorska inicijativa za izvoz žitarica jedan je od primjera kako regionalna sila može pomoći u rješavanju međunarodnog problema, istovremeno održavajući kanale komunikacije sa stranama u sukobu.
Istovremeno, ova inicijativa pokazala je i mogućnosti i ograničenja takve diplomatije.
Turkiye je, zajedno s UN-om, pomogla u uspostavljanju mehanizma za izvoz ukrajinskih žitarica preko Crnog mora, ali je nastavak funkcioniranja sporazuma zavisio od saglasnosti strana u sukobu.
Sirija predstavlja još jedan primjer specifičnosti turske vanjske politike. Ankara istovremeno sarađuje s Rusijom, Sjedinjenim Američkim Državama i regionalnim stranama u sukobu, štiteći vlastite regionalne sigurnosne interese.
Turkiye u ovom slučaju djeluje i kao posrednik i kao samostalan učesnik u procesima od kojih direktno zavisi njena nacionalna sigurnost.
U takvim situacijama regionalne sile ne provode samo odluke najvećih centara moći, već i pomažu u oblikovanju uslova pod kojima se te odluke mogu provesti, iako su njihove mogućnosti ograničene interesima drugih učesnika i razlikama među njima.
Istovremeno, članstvo u NATO-u ne ograničava tursku vanjsku politiku isključivo na okvir transatlantskog saveza.
Crnomorska regija, istočna Evropa, Kavkaz, Bliski istok, Balkan i Turkistan (Centralna Azija) i dalje su područja u kojima Ankara razvija različite oblike političke, ekonomske i vojno-diplomatske saradnje.
Kroz Organizaciju turkijskih država Turkiye također učestvuje u izgradnji posebnog prostora saradnje u turkijskom svijetu.
Tako je Turkiye primjer države koja održava savezničke odnose s jednim od najvećih centara moći, ali istovremeno gradi vlastiti sistem regionalnih veza i vanjskopolitičkih prioriteta.
Nova geografija moći i odgovornosti
Jačanje samostalnosti regionalnih sila ne znači da velike sile gube na značaju.
Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija i drugi veliki centri moći i dalje određuju ključne parametre svjetske politike. Međutim, savremeni međunarodni sistem više se ne može svesti isključivo na njihovo rivalstvo.
Istovremeno se odvija još jedan proces – preraspodjela odgovornosti za regionalnu sigurnost.
Države koje se nalaze direktno u zoni sukoba sve su češće primorane samostalno učestvovati u njihovom obuzdavanju i rješavanju. Istovremeno, njihova stvarna uloga ne odgovara uvijek njihovoj mogućnosti da utiču na globalne odluke.
Tu se javlja proturječnost između savremene geopolitičke stvarnosti i institucionalne strukture UN-a.
Vijeće sigurnosti zadržava strukturu oblikovanu prema odnosima snaga nekoliko velikih sila sredinom 20. stoljeća, dok međunarodna sigurnost sve više zavisi od djelovanja mnogo šireg kruga država.
Zato se reforma UN-a ne može svesti samo na promjenu broja mjesta u Vijeću sigurnosti. Ona otvara mnogo temeljnije pitanje: u kojoj mjeri postojeći sistem donošenja odluka odražava stvarnu raspodjelu moći, odgovornosti i političkog utjecaja.
Međutim, upravo se tu pojavljuje glavna prepreka reformi. Za izmjenu Povelje UN-a potrebna je široka podrška država članica organizacije, kao i ratifikacija izmjena u svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti.
To znači da države koje u sadašnjem sistemu imaju posebne ovlasti moraju pristati na promjenu pravila koja im te ovlasti daju.
Time reforma Vijeća sigurnosti od pitanja institucionalne strukture prerasta u pitanje međunarodne ravnoteže moći.
Čak i ako većina država podrži veću zastupljenost i izmjene sistema donošenja odluka, provođenje tih zahtjeva zavisi od stava velikih sila koje možda ne žele ograničiti vlastite prednosti.
U takvim okolnostima značaj turske inicijative ne ogleda se samo u mogućnosti konkretnih promjena u sastavu Vijeća sigurnosti.
Formula „Svijet je veći od pet“ omogućava Ankari da unaprijedi raspravu o principima međunarodnog poretka, traži podršku država koje nemaju stalnu zastupljenost u Vijeću sigurnosti i ojača vlastitu ulogu u raspravi o reformi globalnog upravljanja.
Za Turkiye to znači promjenu zastupljenosti država u sistemu UN-a i priznavanje nove uloge regionalnih sila u međunarodnoj politici.
Istovremeno, jačanje uloge regionalnih sila ne znači nužno slabljenje najvećih centara moći.
Naprotiv, veće učešće država u donošenju odluka može pomoći u podjeli odgovornosti za međunarodnu sigurnost i proširiti mogućnosti diplomatskog upravljanja krizama.
Ključno pitanje jeste mogu li se međunarodne institucije prilagoditi ovim promjenama prije nego što se jaz između njihovih formalnih ovlasti i stvarne politike dodatno produbi.
Za Turkiye, odgovor leži i u budućnosti UN-a i u njenom vlastitom mjestu u poretku svijeta koji se iznova oblikuje.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
