UNESCO-ova odluka da 15. decembar proglasi Svjetskim danom turkijske jezičke porodice dočekana je od naučnika i lidera kao prekretnica, koja uzdiže zajedničko jezičko i civilizacijsko naslijeđe naroda koji govore turkijskim jezicima na nivo međunarodnog priznanja.

Usvojena na 43. Generalnoj konferenciji UNESCO-a u Samarkandu, rezolucija je proizašla iz zajedničke inicijative predvođene Turkiye, uz Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgistan i Uzbekistan kao kosponzore.

Mjeru je podržalo 26 zemalja, što, kako posmatrači navode, odražava neuobičajenu diplomatsku usklađenost fokusiranu više na kulturu i jezik nego isključivo na geopolitiku.

„Ovaj dan ima značaj za turkijski svijet u više ključnih dimenzija“, kaže Yasar Sari, stručnjak za međunarodne odnose i evroazijski ekspert na Ibn Haldun univerzitetu u Istanbulu, dodajući da odluka predstavlja „veliki diplomatski uspjeh ostvaren na međunarodnom nivou“.

Rezolucija označava globalno priznanje turkijske jezičke porodice i njenih brojnih grana „kao univerzalne kulturne vrijednosti“, istovremeno jačajući saradnju među turkijskim državama u oblasti obrazovanja, nauke, umjetnosti i očuvanja kulture, kaže Sari.

Više od 200 miliona ljudi govori turkijskim jezicima na velikom geografskom prostoru koji se proteže od Srednje Azije do Istočne Evrope, Kavkaza i Bliskog istoka.

Ipak, i Sari i drugi naučnici naglašavaju da njihov značaj ne može biti sveden samo na brojke.

Izbor 15. decembra se smatra simboličnim.

Tog datuma 1893. danski lingvista Wilhelm Thomsen dešifrirao je Orhonske natpise.

Živi izraz društava

Povezivanje obilježavanja s Orhonskim natpisima podvlači duboke kulturne i historijske korijene Turkiye unutar šire turkijske jezičke porodice, kaže Sari, istovremeno povećavajući globalnu vidljivost turskog jezika – ishod koji on opisuje kao „značajan korak u kulturnoj diplomatiji Turkiye“.

Natpisi, smatrani najranijim poznatim pisanim zapisima na turskom jeziku, ukazuju na pismenu tradiciju koja traje više od 1.300 godina.

Deklaracija se ne posmatra isključivo kroz prizmu historije.

„Ne vidim Svjetski dan turkijske jezičke porodice samo kao običnu zabilješku u kalendaru“, kaže Basak Kuzakci, docentica na Univerzitetu Marmara u Istanbulu i istraživačica turkijskog svijeta, za TRT World.

"To je prag na kojem se okrećemo unutra i pitamo: kojem sjećanju, kojem zajedničkom glasu pripadamo?"

Kuzakci naglašava da turkijski jezici nisu samo skup riječi, već živi izraz društava koja su vjekovima gradila gradove, nosila države i stvarala ideje.

Od Srednje Azije do Balkana, "ljudi možda nisu poznavali jedni druge, ali njihove riječi su se prepoznavale", kaže ona.

Ono što novom međunarodnom danu daje savremenu relevantnost, navodi Kuzakci, nije samo sjećanje nego kontinuitet.

Turkijski jezici, dodaje, „su živi, razvijaju se i oblikuju ih nove generacije.“

Jedan od najočitijih primjera, prema Kuzakci, jeste inicijativa "Zajedničko pismo" unutar Organizacije turkijskih država. Ona naglašava da se ovaj napor često pogrešno shvata kao tehnička rasprava. "Nije riječ samo o pismu, riječ je o volji da se zajedničko sjećanje učini vidljivijim, dostupnijim i održivijim."

Po njenom mišljenju, to odražava pomak od retoričkog jedinstva prema institucionalizovanoj kulturnoj integraciji.

Ogroman potencijal

Činjenica da je "Zajedničko pismo" prihvaćeno na nivou šefova država pokazala je da je kulturno jedinstvo postalo strateški cilj, kaže Kuzakci.

Isti samit u Samarkandu također je istakao književnost kao faktor koji ujedinjuje. Kuzakci kaže da je isticanje Cingiza Ajtmatova kao zajedničke književne figure turkijskog svijeta prikazalo njega kao "ne pisca jedne geografije, već nosioca zajedničke savjesti, zajedničke boli i zajedničke nade".

Predstavljanje Ajtmatovog djela od turskog predsjednika, dodala je, pokazalo je da se jezik i književnost prihvataju ne samo simbolično, već i kroz državne vizije.

U globalnom okruženju gdje kulturna vidljivost sve više zavisi od pripovjedne moći, i Sari i Kuzakci vide ogroman potencijal pred sobom.

Sari ukazuje na prošireno akademsko istraživanje i obrazovnu saradnju, dok Kuzakci ističe dokumentarne filmove, naučnu produkciju i digitalni sadržaj koji stvaraju mlađe generacije kao puteve da turkijski jezici dosegnu širu publiku.

Sari opisuje Svjetski dan turkijske jezičke porodice kao formalno međunarodno priznanje turkijskog civilizacijskog identiteta kao koherentne svjetske kulturne sile.

„Jezik nije relikt naslijeđen iz prošlosti; to je odgovornost nošena u budućnost. Društva koja drže svoje sjećanje živim ne gube put“, kaže Kuzakci.