Sumorna realnost na terenu govori sama za sebe.

Sada je jasno kao dan da je toliko hvaljeno primirje u Gazi pogrešno nazvano. Jadan izgovor za primirje koje je stvorilo opasnu iluziju da se život stanovništva u razorenoj enklavi vratio u normalu.

Iluzija je to, jer izraelske snage "i dalje čine genocid nad Palestincima u Gazi nastavljajući namjerno nametati životne uslove sračunate da dovedu do njihovog fizičkog uništenja", tvrdi Amnesty International u izvještaju objavljenom prošlog mjeseca.

To uključuje, dodaje se u izvještaju, proračunate prepreke postavljene u isporuci humanitarne pomoći i smrtonosno bombardovanje civilnih ciljeva, što je, oboje, zabranjeno sporazumom o prekidu vatre.

Ukratko, izraelski genocidni rat nije završen. Samo je promijenjen tempo. Bespotrebno ubijanje civila nije prestalo, niti je prestala upotreba gladi kao ratnog oružja.

Noćne more koje smo navikli gledati svakodnevno tokom posljednje dvije godine na ovom malom, izmučenom komadu zemlje ne pokazuju znakove smanjenja.

Tvrdnja suprotnog mogla bi ozbiljno dovesti u pitanje u profesionalne sposobnosti optometriste.

Iluzija zvana mir

Nešto više od dva mjeseca otkako je ovo primirje potpisano 10. oktobra, više od 400 Palestinaca je pobijeno, uključujući desetine djece. Dodatnih 100 ili više djece umrlo je od pothranjenosti i hipotermije.

Samo u jednom danu, 19. oktobra, izraelska vojska izvela je nekoliko zračnih napada na različite dijelove enklave, ubivši 53 palestinska muškarca i 12 djece.

Zračni napadi su uslijedili kao odgovor na ono što je izraelska vojska tvrdila da je "napad" naoružanog muškarca na vojnike u Rafahu.

Moramo to reći ponovo: ubili su dvanaestero djece!

Piloti su sjedili u klimatiziranim kokpitima svojih borbenih aviona i bacali bombe na civilne ciljeve koji su namjerno ubijali tu djecu – a zatim su se tog dana vraćali kući da zagrle svoju djecu, večeraju i možda se potom opuste slušajući Moonlight Sonatu, sve vrijeme ravnodušni prema ljudskom haosu koji su ranije tog dana prouzrokovali.

Ricardo Pires, glasnogovornik UNICEF-a, potvrdio je novinarima 24. novembra da je "jučer ujutro u Khan Younisu u zračnom napadu ubijena djevojčica, dok je dan ranije sedmero djece ubijeno u gradu Gazi i na jugu".

Dodao je da "kontinuirani zračni napadi i napadi koji se pripisuju izraelskim snagama u Gazi i dalje ubijaju i osakaćuju ljude svih uzrasta u razorenoj enklavi, uprkos dogovorenom prekidu vatre", te da od 11. oktobra, prvog dana tog prekida vatre, palestinska djeca u Gazi ubijaju "po dvoje dnevno".

Nekoliko dana nakon što je govorio, dvojica braće iz Gaze, uzrasta 11 i 8 godina, ubijena su izraelskim dronom 29. novembra dok su skupljali drva za ogrjev u blizini škole u kojoj su se nalazile raseljene osobe u gradu Beit Suheila.

I tako to ide. Sjetit ćemo se kako su odmah nakon vijesti o prekidu vatre, Palestinci u Gazi viđeni kako plešu od radosti.

Nadali su se da će se gušeća blokada kojoj je njihova enklava bila izložena, činilo se kao vječnost, blokada za koju se može zamisliti da se osjećala kao da ih je piton držao u stisku, ukinuti i da će konačno stići ono čega su bili lišeni dvije duge, mučne godine - hrana, lijekovi, čista voda, zdravstvena zaštita i možda zimska odjeća za njihovu djecu.

Više od dva mjeseca kasnije, oni se i dalje nadaju, jer ono malo što Izrael dozvoljava da prođe kroz granične prijelaze ne zadovoljava - ni približno - minimalne potrebe stanovništva.

Prema UN-u, Izrael je odbio više od 100 zahtjeva humanitarnih organizacija za dostavu pomoći.

Još 6. novembra, zamjenik glasnogovornika UN-a, Farhan Haq, rekao je novinarima u New Yorku: "Naši partneri izvještavaju da su od prekida vatre izraelske vlasti odbile 107 zahtjeva za unošenje humanitarne pomoći", dodajući da su zahtjevi došli od više od 30 različitih lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija.

Ograničenja su i dalje na snazi ​​

Mnogi bi se usaglasili s onima koji bi sve ovo mogli nazvati novim oblikom genocida – genocidom u usporenom tempu ili možda genocidom putem iscrpljivanja.

Ipak, postavlja se pitanje: kako objasniti ovu namjernu, nemilosrdnu okrutnost Izraela – okrutnost koja, prema raznim anketama, uživa podršku većine njegove populacije, dok ostatak jednostavno šuti – prema Palestincima u Gazi, kao i prema Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali?

Banalnost zla

Šta Izrael dobija ovom okrutnošću? Riječ je o okupiranim teritorijama. Sada znamo da je cionistička država posljednjih šest decenija koristila ove teritorije poput Petrijeve posude, eksperimentirajući s novim oblicima mučenja, razvijajući metode progonstva i zlonamjerno tražeći nove patnje za svoje okupirane žrtve.

Potrebno je samo biti razumno pismena osoba upoznata s pristupačnom disciplinom poput psihologije da bi se osjećala sigurnom u tvrdnji da se nanošenje te okrutnosti koristi kao sredstvo dominacije, s namjerom da se žrtve liše njihove samostalnosti, dostojanstva i osjećaja identiteta kao naroda.

Prema izraelskoj računici, ovo bi idealno trebalo dovesti do raspada zajednica ovih žrtava, kao i do brisanja njihovih društvenih struktura, što bi Izraelu omogućilo kontinuiranu i apsolutnu kontrolu nad njihovim životima.

Ova vrsta zlobnog ponašanja može biti povezana, kakva jeste, s jednim ili drugim oblikom psihopatije, ali se također, u međunarodnom pravu, smatra zločinom protiv čovječnosti.

U međuvremenu, dok se izraelske trupe ukopavaju unutar takozvane Žute linije – 53 posto teritorije Gaze koja je sada praktično u potpunosti etnički očišćena od palestinskog stanovništva i koja uključuje većinu poljoprivrednog zemljišta Gaze i njen jedini granični prijelaz s Egiptom – njihov cilj trajno zadržavanje kontrole nad tim područjem.

U nedavnom obraćanju vojnicima, načelnik Generalštaba izraelske vojske Eyal Zamir citiran je kako, prema engleskom transkriptu njegovih izjava koje je objavio vojni glasnogovornik, kaže da će Žuta linija od sada "biti nova granica Izraela" i njegova "prednja odbrambena linija" s koje se Izrael neće povući, što jasno proturječi mirovnom planu predsjednika Trumpa od 20 tačaka, koji precizira da "Izrael neće okupirati niti anektirati Gazu".

Svi koji vjeruju da će cionistička država iole mariti – ili da je ikada marila otkako se prije nešto manje od osam decenija ukorijenila u Palestini – za mirovne planove i koliko tačaka oni imaju, ili se zavaravaju ili jednostavno ne razumiju cionistički um.

Prijatelji, ovdje smo na duge staze.

Ipak, prije nego što padnemo u samozadovoljstvo, očaj ili apatiju, pogledajte ovu sliku iz Gaze.

Usred izloženosti ubilačkoj okrutnosti i hirovima izraelskih brutalnosti, kao i bijesu prirode u obliku smrtonosnih oluja koje su donijele prolomne kiše, jake vjetrove i poplave, ubivši desetine ljudi i odnoseći šatore u kojima su se nalazile raseljene porodice, učenici su viđeni kako pohađaju nastavu u improviziranim školama unutar polusrušenih zgrada ili unutar šatora koji su ostali netaknuti.

Ekologija te slike mnogo govori i o neuništivom duhu palestinskog naroda u Gazi i o križu koji je kumulativni teret historije stavio na njihova kolektivna leđa.

Biti Palestinac danas – to je i ponos i teret svakog pojedinačno.

 *Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.