Međunarodni sud pravde (ICJ), glavno sudsko tijelo Ujedinjenih nacija koje rješava pravne sporove između država u skladu s međunarodnim pravom, 19. novembra je presudio da je Mijanmar 2017. godine počinio genocid nad Rohinjama u sjevernoj državi Rakhine.
Rohinje, muslimanska etnička manjina koja stoljećima živi u pretežno budističkom Mijanmaru, decenijama su izložene nasilju.
Međutim, veliki talas nasilja u augustu 2017. godine prisilio je više od 750.000 ljudi da potraže utočište u Bangladešu, dok su kompletna sela spaljena do temelja, a hiljade porodica izgubile su svoje članove.
Nakon višegodišnjeg razmatranja slučaja, u presudi je zaključeno da je Mijanmar namjerno počinio konkretna djela izričito zabranjena članom II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.
Sudije su utvrdile da su snage Mijanmara ubile gotovo 10.000 Rohinja, počinile rašireno seksualno nasilje, nad djecom provodile ekstremno nasilje i napadale civile dok su bježali.
Važno je istaći da je ovo prvi put da je Međunarodni sud pravde neku državu proglasio odgovornom za počinjenje genocida. U ranijim slučajevima za genocidnu odgovornost pravno su odgovarali pojedinci, a ne države.
Stručnjaci navode da ova odluka ima neposredne implikacije na predmet koji je Južnoafrička Republika pokrenula protiv Izraela, a koji je još u postupku. Tel Aviv se tereti za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine u opkoljenoj palestinskoj enklavi nakon 7. oktobra 2023. godine.
Očekuje se da će postupak protiv Izraela trajati još najmanje četiri godine.
Ipak, presuda u slučaju Mijanmara, prema riječima stručnjaka, razjasnila je način na koji će Međunarodni sud pravde procjenjivati najzahtjevniji element svake optužbe za genocid: posebnu namjeru da se uništi zaštićena grupa.
Nasir Qadri, stručnjak za međunarodno pravo na Univerzitetu Koc u Istanbulu, izjavio je za TRT World da pravni značaj presude ne leži u tome kako je Sud definisao standard dokazivanja, već u dokazima koje je prihvatio kao dovoljne za ispunjavanje tog standarda.
Prema njegovim riječima, Sud se oslanjao na izvještaje misija Ujedinjenih nacija za utvrđivanje činjenica i istražnih tijela, a ne na presude krivičnih sudova, te odbacio borbu protiv pobunjenika, prisilno raseljavanje i kolektivno kažnjavanje kao alternativna objašnjenja.
Takva objašnjenja nisu bila u skladu s „načinom, razmjerama i obrascem odabira meta“ nasilja.
Qadri ističe da takav pristup ima direktne implikacije na Gazu.
Zahtjev Južnoafričke Republike protiv Izraela zasniva se na istoj pravnoj osnovi nadležnosti kao i slučaj Gambije protiv Mijanmara.
Naime, dokazi koji su već predočeni Međunarodnom sudu pravde – utvrđivanje postojanja vjerovatnog rizika u okviru privremenih mjera iz januara 2024. godine, kasniji nalazi Ujedinjenih nacija i drugi nezavisni izvještaji – zasnivaju se na istoj vrsti materijala koju je većina sudija u slučaju Mijanmara (devet glasova za, šest protiv) ocijenila dovoljnom, navodi on.
Prema njegovim riječima, glavno alternativno objašnjenje koje Izrael može ponuditi jeste da su njegove vojne operacije bile legitiman odgovor na napad iz oktobra 2023. godine. Međutim, Sud je sada razmotrio i odbacio upravo takvu vrstu objašnjenja kada sama priroda postupanja ukazuje na nešto drugo.
Primat genocidne namjere
Maung Zarni, koautor knjige Genocid nad Rohinjama u Mijanmaru koji tinja, izjavio je za TRT World da je Sud decenijama zahtijevao da genocidna namjera bude jedina ili isključiva namjera.
Prema njegovim riječima, drugi motivi, poput uklanjanja stanovništva s određenog područja ili provođenja vojne operacije, onemogućavali su donošenje zaključka o genocidu.
„Sud je definitivno odbacio takvo nerealno rezonovanje“, kaže Zarni.
„Prihvata postojanje ukupnosti namjera, pri čemu genocidna namjera ima primat“, dodaje on.
Ističe da ljudski postupci gotovo uvijek imaju više motiva te da novi pristup Suda bolje odgovara načinu na koji se ljudi zaista ponašaju.
Govoreći o očekivanjima da će Međunarodni sud pravde primijeniti isto obrazloženje i u slučaju Gaze, Zarni kaže da je slučaj protiv Izraela „mnogo čvršći“, jer Tel Aviv ne samo da je naložio počinjenje genocida već ga i provodi.
Također napominje da je Međunarodni sud pravde donio odluku uprkos navodnim pritiscima na sudije, što smatra dokazom institucionalne nezavisnosti.
Qadri navodi da su se raniji slučajevi protiv Srbije oslanjali na prethodne presude Haškog tribunala. Međutim, u ovom slučaju Sud je namjeru utvrdio isključivo na osnovu izvještaja Ujedinjenih nacija.
Također je proširio tumačenje pojma uništavanja „značajnog dijela“ neke grupe, uzimajući u obzir ne samo ubistva već i čitav niz navedenih djela koja ozbiljno narušavaju opstanak grupe i njenu sposobnost funkcionisanja, ističe on.
Prema njegovim riječima, ova dva pomaka uklanjaju praktične prepreke zbog kojih je ranije bilo gotovo nemoguće utvrditi odgovornost država za genocid.
Kada je riječ o provođenju presude, stručnjaci i dalje izražavaju oprez.
Nema mnogo sumnje u to da je presuda Međunarodnog suda pravde „konačna i obavezujuća“, kaže Qadri. Ipak, ovaj svjetski sud nema vojsku ni policijske snage, zbog čega nema ni vlastite mehanizme za provođenje svojih odluka.
Svako upućivanje slučaja Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija neminovno bi naišlo na protivljenje u vidu veta.
Qadri navodi da mjere pravne zaštite – restitucija, odnosno vraćanje u prvobitno stanje, naknada štete, obaveza krivičnog gonjenja i garancije da se kršenja neće ponoviti – stvaraju pravne obaveze, dok rok od dvije godine za podnošenje izvještaja predstavlja glavni proceduralni mehanizam za njihovo provođenje.
Kako ističe, mijenja se položaj trećih država: nakon što se donese obavezujuća presuda kojom se utvrdi genocid, jasnije su i obaveze država koje su naoružavale počinioca ili mu pružale zaštitu da ne priznaju nastalo stanje kao zakonito.
Zarni smatra da Vijeće sigurnosti UN-a, zbog svoje strukture, nije u mogućnosti provoditi takve presude. Također napominje da je Mijanmar već počeo podsticati raspoloženje javnosti u zemlji protiv ove odluke, što je obrazac poznat iz ranijih slučajeva na Balkanu.
Prema njegovim riječima, presuda jača vezu između odgovornosti države i individualne krivične odgovornosti.
Iako se Međunarodni sud pravde bavi odgovornošću država, njegovo obrazloženje o odgovornosti nadređenih ostavilo je prostor Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) – stalnom međunarodnom sudu koji istražuje i procesuira pojedince optužene za genocid – da preuzme slučaj i nastavi tamo gdje je „Međunarodni sud pravde stao“, kaže on.


















