Tri dana nakon eksplozije automobila kod Crvene tvrđave u indijskoj prijestonici New Delhiju, protivpobunjeničke snage u Jammuu i Kašmiru uništile su kuću oca optuženog dr. Umara Nabija, u južnom Kašmiru – regiji koja se nalazi pod dugotrajnom vojnom okupacijom.

Osim Palestine, Kašmir predstavlja jedan od najdugotrajnijih slučajeva nezakonite vojne okupacije, gdje je pravo na samoopredjeljenje – zagarantirano Poveljom UN-a i potvrđeno brojnim rezolucijama Vijeća sigurnosti – sistematski uskraćeno.

Bombardiranje civilnih objekata po obrascu viđenom u Gazi nije nova pojava u indijskim vojnim operacijama u Kašmiru. Umjesto toga, Indija briše vidljivost ratnih zločina tako što međunarodni oružani sukob oko spornog statusa Jammua i Kašmira prikazuje kao pitanje unutrašnje sigurnosti.

Ova strateška „domestifikacija“ omogućava Indiji da izbjegne odgovornost prema međunarodnom krivičnom pravu za zločine protiv čovječnosti počinjene nad zaštićenom civilnom populacijom u Kašmiru.

Rastuća represija

Otkako je Indija 2019. jednostrano ukinula poluautonomni status Jammua i Kašmira i nezakonito anektirala teritoriju, uprkos obavezujućim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, stanovništvo Kašmira izloženo je sve većoj represiji. Proizvoljna hapšenja, prekidi komunikacija i gušeća politika straha postali su instrumenti upravljanja.

Danas, izražavanje neslaganja ne nosi samo rizik zatvaranja, nego i rušenje porodičnih domova te oduzimanje imovine na osnovu drakonskih zakona poput Zakona o nezakonitim aktivnostima (UAPA), koji kriminalizira politički izraz.

Brisanje humanitarnih zakona

Sistematsko uskraćivanje zaštite međunarodnog humanitarnog prava (IHL) u Kašmiru pod indijskom administracijom ozbiljno je potkopalo legitimitet i pravni okvir borbe za slobodu u toj regiji. IHL, za razliku od drugih oblasti međunarodnog prava, nudi preciznu i kodificiranu zaštitu, posebno u kontekstima vojne okupacije i ranjivosti civila.

Njegova selektivna suspenzija u Kašmiru omogućila je Indiji da međunarodno priznatu okupaciju prikaže kao pitanje unutrašnjeg reda i mira, čime zaobilazi pravne obaveze koje proizlaze iz Ženevskih konvencija.

Bez jasnog međunarodnog priznanja Kašmira kao situacije okupacije na koju se primjenjuje IHL, Indija je izgradila alternativni narativ zasnovan na nacionalnom suverenitetu, štiteći tako svoje postupke od međunarodnog pravnog nadzora.

Između 2020. i 2024. godine, istrage civilnog društva – uključujući one koje je provela Koalicija građanskog društva Jammua i Kašmira (JKCCS), na čijem čelu je pritvoreni, nagrađivani aktivist za ljudska prava Khuram Parvez, te Pravnički forum za Kašmir (LFK) – dokumentovale su djelimično ili potpuno uništenje najmanje 1.172 civilne kuće.

Ova rušenja, koja su zajednički izvodile indijska vojska i protivpobunjenička policija, sprovođena su pod izgovorom vojnih operacija usmjerenih na stambene i poslovne objekte kašmirskih muškaraca optuženih da su uzeli oružje protiv New Delhija.

Kolektivno kažnjavanje i hiperlegalizam

U aprilu 2025. godine, nakon napada na turiste u Pahalgamu, indijske snage su srušile najmanje 10 do 12 kuća koje su pripadale rođacima osumnjičenih militanata – bilo onih pritvorenih kao optuženici u postupku, bilo onih koji žive preko Linije kontrole u Pakistanu administriranom Kašmiru – dodatno institucionalizirajući politiku kolektivnog kažnjavanja u jasnoj suprotnosti s međunarodnim pravom.

U drskom prikazu institucionalne saučesničke uloge u kolektivnom kažnjavanju, članovi parlamenta (Lok Sabha) javno su branili kazneno rušenje civilnih domova u Kašmiru.

Kao odgovor na prigovor zastupnika Age Ruhullaha, jedan član Rajya Sabhe izjavio je: „Nema ništa loše u bombardiranju civilnih kuća u Kašmiru.“ Takve izjave ne odražavaju samo političku nekažnjivost, nego i pokušaj legitimiranja teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Uprkos obavezujućoj presudi Vrhovnog suda Indije od 13. novembra 2024. godine, kojom se nalaže 15-dnevna najava prije bilo kakvog rušenja, oružane snage u Kašmiru nastavljaju ravnati civilne domove bez sudskog nadzora i bez poštivanja proceduralnih pravila. Ova rušenja se provode bez suđenja, presude ili čak formalne optužbe, zaobilazeći i najosnovnije zaštitne mehanizme utvrđene indijskim zakonima.

Ključno je da ni indijski Krivični zakonik niti njegov nasljednik Bharatiya Nyaya Sanhita ne sadrže odredbe koje bi dozvoljavale kazneno uništavanje civilne imovine. Oružana upotreba ovlasti za rušenje, bez ikakvog pravnog temelja, pokazuje duboku strukturu hiperlegalizma – režima u kojem se zakon ne koristi da ograniči državno nasilje, već da ga racionalizira i održi stanje trajne iznimnosti.

U Kašmiru ovaj hiperlegalizam podržava mreža represivnih pravnih instrumenata, prije svega Zakon o posebnim ovlaštenjima oružanih snaga (AFSPA), Zakon o javnoj sigurnosti Jammua i Kašmira (PSA), Zakon o neprijateljskim agentima i Zakon o poremećenim područjima. Ovi okviri ne samo da ne pružaju zaštitu civilnom stanovništvu, nego aktivno stvaraju status u kojem se Kašmirci tretiraju kao osobe lišene zaštićenog civilnog statusa prema međunarodnom humanitarnom pravu.

Oni institucionaliziraju nekažnjivost i omogućavaju indijskim oružanim snagama da djeluju izvan domašaja nezavisnog pravnog nadzora. Kako je više puta naglasio UN-ov Ured visokog komesara za ljudska prava i vodeće organizacije za ljudska prava, ove „ustvarene strukture ometaju normalan tok zakona, sprečavaju odgovornost i ugrožavaju pravo žrtava na pravni lijek“.

Pravnik za ratna pitanja David Kennedy primjećuje da je zakonitost često performativna – manje ograničenje moći, a više sredstvo koje legitimizira i upravlja nasiljem dok istovremeno negira mogućnost odgovornosti. U Kašmiru se to manifestira kao pravna arhitektura koja ne propada, nego funkcioniše upravo radi dominacije.

Rušenje kao ratni zločin

Međunarodno humanitarno pravo je nedvosmisleno: civilne kuće smatraju se zaštićenim objektima. Običajna pravila IHL-a 7 i 10 zahtijevaju jasno razlikovanje između civilnih objekata i vojnih ciljeva, zabranjujući napade osim ako nisu strogo opravdani vojnom nužnošću – prag koji Indija nije ispunila niti uvjerljivo navela u svojim kampanjama rušenja širom Kašmira.

Član 53. Četvrte ženevske konvencije i član 52. Dodatnog protokola I klasificiraju takvo nezakonito uništavanje civilne imovine kao teško kršenje koje predstavlja ratni zločin prema IHL-u.

Iako je Indija potpisnica Ženevskih konvencija, odbila je ratificirati Dodatne protokole I i II, čime je izbjegla obaveze koje bi omogućile međunarodni nadzor nad njenim djelovanjem.

Također je uložila prigovor na Međunarodnu komisiju za utvrđivanje činjenica prema članu 90, mehanizam koji države mogu dobrovoljno prihvatiti radi istrage ozbiljnih kršenja. Odbijanje Indije pokazuje namjernu otpornost prema nezavisnoj kontroli, kao dio šire strategije izoliranja svojih postupaka u Kašmiru od međunarodnog pravnog nadzora.

Na domaćem nivou, Zakon o Ženevskim konvencijama iz 1960. ne sadrži mehanizme provedbe i ne nudi sredstva pravne zaštite žrtvama. Rezultat je režim pravne izuzetnosti: retoričko poštivanje u inostranstvu, nekažnjivost kod kuće. U takvom kontekstu, rušenja postaju alat kolektivnog kažnjavanja, kršeći i Haške propise i ženevski okvir, te potencijalno aktivirajući individualnu i komandnu odgovornost prema međunarodnom krivičnom pravu.

Indijsko odbijanje da prizna Kašmir kao okupiranu teritoriju djeluje kao pravni štit protiv primjene prava okupacije predviđenog međunarodnim humanitarnim pravom. Umjesto toga, razvila se doktrina okupacijskog konstitucionalizma, u kojoj se domaći zakoni koriste kao oružje za legitimiranje kontrole, gušenje otpora i simuliranje ustavne normalnosti. Rušenje civilnih kuća bez suđenja nije samo sigurnosna taktika; to je pravni performans suvereniteta.

Ovaj projekat održava sudska uzdržanost.

Indijski sudovi dosljedno odbijaju primjenu IHL-a u slučajevima državnog nasilja. U predmetu Francisco Monteiro protiv države Goa, Vrhovni sud je presudio da Zakon o Ženevskim konvencijama ne stvara primjenjiva prava. U slučaju PUCL protiv države Assam, sud je u potpunosti ignorisao argumente koji su se pozivali na zaštite iz Ženevskih konvencija. Ova šutnja uskraćuje čak i simboličan pravni put žrtvama rušenja, mučenja ili raseljavanja.

Okvir međunarodnog humanitarnog prava ne nudi takvu nejasnoću. Kako je pojasnio Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetu Tadić, obaveze koje proizlaze iz IHL-a u međunarodnim oružanim sukobima ne ograničavaju se samo na zone aktivnih borbi; one se primjenjuju na cijelu teritoriju strana u sukobu. Tribunal je izričito naveo (par. 68) da osnovne zaštite, posebno one koje se odnose na civile i ratne zarobljenike, ostaju na snazi sve dok se ne postigne opći mir (par. 70).

Indijsko odbijanje primjene ovih normi u Kašmiru, udruženo s domaćim izbjegavanjem odgovornosti, čini njen izuzetak ne samo nacionalnom politikom nego i promišljenim odbacivanjem najosnovnijih obaveza međunarodnog prava.

Šutnja UN-a kao pravna saučesnost

Ono što se dešava u Kašmiru nije samo domaći eksces, već i slom međunarodnog pravnog okvira, u kojem humanitarno pravo nije odsutno, nego selektivno prizivano, beskonačno odgađano i strateški ometano. Uskraćivanje pravne zaštite kašmirskim civilima ne otkriva manjkavosti pravnih okvira, već njihovu upotrebnu funkciju – upravljanje legitimnošću, a ne ograničavanje državnog nasilja, kako već dugo tvrde kritički međunarodni pravnici.

Humanitarni akteri često govore o dugoročnim institucionalnim ciljevima, jačanju ugovornog režima i proširenju kapaciteta UN-a, dok ostaju tihi o neposrednim civilnim posljedicama koje se zanemaruju u toj računici.

U Kašmiru ta šutnja ima pravne posljedice.

Vijeće sigurnosti UN-a, koje je prvo internacionaliziralo spor i garantiralo plebiscit prema Rezoluciji 47, sada tone u paralizu. Ne reagirajući dok Indija normalizira rušenje kao odmazdu, kažnjavanje kao upravljanje i okupaciju kao legalnost, ono zapravo dopušta model rata bez odgovornosti.

Vijeće sigurnosti UN-a raspolaže pravnim instrumentima – čl. 39. i 41, te mogućnošću upućivanja slučajeva ICC-u – ali njegova neaktivnost u Kašmiru pokazuje političku voljnu nezainteresiranost, a ne pravnu nejasnoću. Djelovalo je u Darfuru i Libiji; njegova šutnja ovdje označava hijerarhiju života, a ne hijerarhiju prava. Normalizacija ratnih zločina u Kašmiru nije neuspjeh prava, već uspjeh njegovog napuštanja.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.