Postignuti dogovor između Evropskog parlamenta i Vijeća o potpunom ukidanju uvoza ruskog prirodnog plina do 1. novembra 2027. ponovo je rasplamsao rasprave o energetskoj ovisnosti EU. Mađarska i Slovačka su uložile prigovore – dvije države koje i dalje u velikoj mjeri zavise od jeftinih ruskih isporuka plina i strahuju od ozbiljnih problema u snabdijevanju.
Obje vlade kritikuju strogu sankcijsku politiku Brisela i upozoravaju na značajno povećanje cijena.
Posebno je osjetljivo to što EU želi provesti zabranu uvoza uprkos protivljenju ovih dviju zemalja, iako takve odluke u pravilu zahtijevaju jednoglasnost.
Budimpešta je već najavila da će se obratiti Evropskom sudu pravde – što je potez koji postavlja fundamentalna pitanja o efikasnosti zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.
To što se Unija sada odlučila na potpunu zabranu uvoza plina ukazuje i na drugi problem: ni gotovo četiri godine nakon ruskog napada na Ukrajinu Evropska unija nije uspjela značajno smanjiti prihode Moskve od izvoza energije.
Iako Brisel uvodi široke sankcije te pruža vojnu i ekonomsku podršku Kijevu, utjecaj ovih mjera, posebno sankcija, sasvim je ograničen. Naprotiv, studije pokazuju da su države članice EU u 2024. godini uvezle 18 posto više ruskog plina nego prethodne godine.
Sa 52 milijarde kubnih metara plina i 15,6 milijardi eura koji su 2024. otišli u ruski ratni budžet, strateška nedosljednost Brisela postaje posebno očita. Činjenica da je dio tih isporuka sve do kraja 2024. i dalje stizao u EU preko Ukrajine dodatno naglašava kontradiktornu energetsku i sigurnosnu politiku Evropske unije.
Samonametnuta slabost Evrope
Energetska politika Evropske unije od samog početka obilježena je ozbiljnim pogrešnim procjenama. Centralna greška bila je u tome što, uprkos sve agresivnijim signalima iz Moskve, EU nije poduzela ozbiljne korake da smanji svoju ovisnost o ruskom plinu sve do izbijanja rata 2022. godine. Naprotiv: čak i dok je Rusija pripremala napad na Ukrajinu u februaru 2022. godine, njemačka vlada je i dalje tražila načine da pusti u rad plinovod Sjeverni tok 2 – uprkos snažnim upozorenjima SAD-a i njihovih atlantskih partnera prije toga.
Istovremeno, mnoge države članice EU bile su više od 50 posto ovisne o ruskom plinu, a neke su gotovo sav svoj plin nabavljale iz Rusije.
U 2020. godini, Rusija je činila 96 posto uvoza plina u Finsku, 93 posto u Latviju, 77 posto u Bugarsku, 49 posto u Njemačku, 46 posto u Italiju i 40 posto u Poljsku.
U današnje vrijeme, Rusija je bila odgovorna za 96 posto uvoza plina u Finsku, 93 posto u Latviju, 77 posto u Bugarsku, 49 posto u Njemačku, 46 posto u Italiju i 40 posto u Poljsku.
Strateški gledano, bila je očigledna pogrešna procjena da su države članice EU, pripremajući se za geopolitičku borbu za moć s Rusijom, istovremeno ostale toliko ovisne o ruskoj energiji. Činjenica da su zemlje poput Njemačke, Italije i Francuske - sve države s bogatim iskustvom u vanjskoj politici - previdjele ovu fundamentalnu kontradikciju postavlja legitimna pitanja. Uz to, EU nije mogla formulirati zajedničku energetsku politiku.
S obzirom na geografsku blizinu energetski bogatih regija poput Sjeverne Afrike, istočnog Mediterana, Bliskog istoka i Kavkaza, bilo bi logično oslanjati se na diverzificirane izvore opskrbe umjesto da Rusija bude primarni dobavljač.
Međutim, razvoj potrebne cjevovodne infrastrukture zahtijevao bi koordinirane evropske strategije i manje ideološki vođenu vanjsku politiku - zahtjeve koje mnoge EU zemlje nisu ispunile. Nadalje, države poput Francuske i Španije, koje su se zbog svog geografskog položaja već više oslanjale na Alžir ili druge dobavljače, nisu vidjele mnogo podsticaja da aktivno učestvuju u zajedničkoj evropskoj energetskoj politici.
Rizična njemačka opklada na Rusiju
Njemačka, koja je uvozila jeftin plin iz Rusije i tamo ulagala velika sredstva, očigledno nije mogla predvidjeti da će se odnosi s Moskvom tako drastično pogoršati. Pored ovih ekonomskih razloga, Berlin, koji je želio izbjeći sukob s nuklearno naoružanom Rusijom, vjerovao je da može pronaći način da postigne razumijevanje s Moskvom pod svim okolnostima. To je također bio razlog zašto je istrajao u izgradnji Sjevernog toka 2 uprkos žestokim kritikama.
Ova pogrešna procjena Njemačke dovela je do pogrešne politike koja je na kraju povećala energetsku ovisnost o Rusiji, čak i kada je sukob s tom zemljom postajao sve neizbježniji. Takva pogrešna politika imala je dramatične posljedice, poput frenetične potrage kancelara Olafa Scholza za alternativnim dobavljačima plina prije početka zime, nakon što je Rusija u augustu 2022. odlučila zaustaviti izvoz prirodnog gasa u Evropu putem gasovoda Jamal i Sjeverni tok.
Među zemljama koje su se pojavile kao alternativni dobavljači za Njemačku i druge evropske države nakon što je Rusija prekinula isporuke plina, Sjedinjene Američke Države su bile najvažnije. Postavši neto izvoznik energije kroz revoluciju škriljnog plina 2010-ih i tražeći nova tržišta, SAD je plinsku krizu koja je izbila između Rusije i EU vidio kao značajnu priliku. Poznato je da vlada SAD-a nije ostala pasivna i da je izvršila značajan pritisak na evropske zemlje da potpuno prestanu kupovati ruski plin.
Da li Evropa klizi u novu ovisnost?
Postoje čak i ozbiljne sumnje da su Sjedinjene Američke Države možda stajale iza napada na plinovod Sjeverni tok između Rusije i Njemačke 26. septembra 2022. godine. Visokopozicionirani američki zvaničnici su se izjasnili protiv izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2 i pozvali na njegovo otkazivanje. To uključuje izjavu američkog predsjednika Joea Bidena da će plinovod Sjeverni tok 2 "definitivno biti zaustavljen" u slučaju ruskog napada na Ukrajinu, kao i izjavu Victorije Nuland, američke državne podsekretarke za politička pitanja, koja je na saslušanju u Senatu 27. januara 2023. godine izjavila da je "vrlo sretna što je Sjeverni tok 2 sada komad metala na morskom dnu".
SAD, koji se toliko snažno protivio uvozu ruskog plina u Evropu, danas je najveći dobavljač LNG-a za Evropsku uniju. U drugom kvartalu 2025. udio SAD-a u ukupnom uvozu LNG-a EU iznosio je 57,7 posto, dok su Rusija s 12,9%, Alžir s 7,4% i Katar s 7,1% bili iza njih. U istom periodu, kada je riječ o uvozu prirodnog plina preko plinovoda, Norveška je s udjelom od 50,8% bila glavni dobavljač EU. Slijede je Alžir sa 17,8 posto, Velika Britanija sa 12,1 posto i Rusija sa 7,8 posto.
Jasno je da pad ruskog udjela u uvozu energije u EU i njegovo potpuno eliminisanje do 2027. godine predstavlja značajan ekonomski teret za zemlje EU. Znatno viša cijena LNG-a uvezenog iz SAD-a u poređenju s ruskim plinom dodatno opterećuje evropske ekonomije, koje se već bore da se takmiče u globalnoj borbi za moć. Dok se industrija u Njemačkoj žali da više ne može konkurirati svojim globalnim rivalima zbog visokih cijena energije, Alice Weidel, kopredsjedavajuća desničarskopopulističke stranke AfD, koja je postala najjača stranka u anketama, poziva na povratak uvozu prirodnog plina iz Rusije jer je on i dalje najjeftiniji.
Pored pritiska iz privrede i opozicije, njemačka vlada i druge zemlje EU koje uvoze LNG iz SAD-a moraju paziti da u ovom segmentu ne nastane nova ovisnost o Americi. Washington je kroz svoju politiku posljednjih godina pokazao da nije pouzdan partner EU. Evropska unija, koja je morala prevazići pritisak Trumpove administracije po pitanju carina i osigurati dalju podršku Washingtona u odnosu na Rusiju, značajno je povećala uvoz LNG-a iz SAD-a. Zbog ove nove ovisnosti, EU sada, pored visokih cijena, može trpjeti i druge negativne posljedice.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
