U historijskoj prekretnici, Velika Britanija je zvanično priznala Državu Palestinu, stoljeće nakon što je Balfourova deklaracija postavila temelje njenom oduzimanju.

Premijer Sir Keir Starmer je prvi put u julu najavio da će Velika Britanija poduzeti ovaj korak na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a u septembru, osim ako Izrael ne ispuni određene uslove, uključujući pristajanje na primirje u Gazi, ukidanje zabrane humanitarne pomoći i oživljavanje perspektive rješenja o dvije države.

Premijer Benjamin Netanyahu je bijesno reagovao na ovu najavu, rekavši da ta odluka nagrađuje “monstruozni terorizam Hamasa”. Njegov ministar vanjskih poslova Gideon Saar zaprijetio je “jednostranom odlukom”, poput formalne aneksije okupirane Zapadne obale, ukoliko britansko i evropsko priznanje Palestine bude sprovedeno.

U ovom historijskom trenutku, britansko priznanje Palestine kao države je patetično malo i zakasnilo je čitavo jedno stoljeće.

Godine 1917, Velika Britanija je, u zloglasnoj Balfourovoj deklaraciji, obećala podršku uspostavi “nacionalnog doma” – zapravo države – za jevrejski narod u Palestini.

U to vrijeme, Jevreji su činili samo 10 posto stanovništva Palestine i posjedovali tek dva posto zemlje. Ipak, u britanskim očima, tih 10 posto imalo je pravo na samoodređenje, dok ga 90 posto nije imalo.

Da bi dodatno ponizila Palestince, Balfourova deklaracija je većinsko palestinsko stanovništvo nazvala “nejevrejskim zajednicama u Palestini”, čime je njihovo postojanje negirala definišući ih kroz ono što nisu.

Kako je Edward Said istaknuo, to je bio klasičan kolonijalni dokument. Od 1922. do 1948. V. Britanija je vladala Palestinom pod mandatom Lige naroda, za koji se tvrdilo da je “sveti amanet civilizacije”, s ciljem da pripremi zemlju za samoupravu u skladu s obavezama iz Mandata.

Umjesto toga, V. Britanija je izdala to povjerenje pripremajući zemlju da je preuzmu evropski Jevreji.

Historija britanskog mandata u Palestini suštinski je priča o tome kako je V. Britanija otela Palestinu od Palestinaca i predala je cionistima.

Temelj mandata bio je spriječiti održavanje izbora sve dok Jevreji ne postanu većina.

V. Britanija je omogućila malobrojnoj jevrejskoj populaciji da započne sistematsko preuzimanje cijele zemlje – proces koji traje do danas. Također je osujetila miran suživot Jevreja, muslimana i kršćana, koji je postojao u Palestini prije nametanja britanske kolonijalne vlasti.

V. Britanija je zloupotrijebila mandat tako što je, s jedne strane, sponzorisala i poticala cionistički doseljeničko-kolonijalni projekt, dok je s druge strane gušila palestinski nacionalizam.

U tom smislu, današnja izraelska ofanziva na Gazu direktna je posljedica Balfourove deklaracije, koja je odobrila neograničeno cionističko preuzimanje cijele Palestine.

Zato je britanska odluka da danas prizna Palestinu, iako historijski značajna, prazna gesta ukoliko nije praćena suštinskim djelovanjem koje bi poništilo štetu jednog stoljeća saučesništva.

Od praznih gesta do savremenog saučesništva

Od 1948. godine, pod vladama i konzervativaca i laburista, britanska politika bila je obilježena otvorenom podrškom Izraelu i potpunom ravnodušnošću prema palestinskim pravima, a posebno prema prirodnom pravu većine na nacionalno samoopredjeljenje.

Godine 2014. Donji dom britanskog parlamenta usvojio je prijedlog o priznanju Palestine kao države, za koji je glasalo 274 zastupnika, dok je njih 12 bilo protiv. Glasanje je jasno odražavalo stavove i osjećaje britanske javnosti u cjelini.

Međutim, tadašnji premijer David Cameron odbacio je rezultat kao puku simboličnu i neobavezujuću gestu koja ni na koji način neće uticati na vanjsku politiku njegove vlade.

Godine 2017, na stotu godišnjicu Balfourove deklaracije, 13.500 ljudi potpisalo je peticiju tražeći od britanske vlade da se izvini zbog Balfourove deklaracije.

Tadašnja premijerka Theresa May odgovorila je da vlada nema zbog čega da se izvinjava; naprotiv, ponosna je na ključnu ulogu koju je V. Britanija odigrala u stvaranju države za jevrejski narod u njihovoj „pradomovini“. Palestinci, niti njihovo pravo na domovinu, nisu uopće spomenuti.

Nakon 1967. godine, duboka kontradikcija obilježila je britansku politiku prema Izraelu i Palestini. V. Britanija je formalno podržavala rješenje o dvije države – nezavisnu palestinsku državu pored Izraela, koja bi obuhvatala Gazu i okupiranu Zapadnu obalu, s glavnim gradom u Istočnom Jerusalemu.

Ali dok je zagovarala rješenje o dvije države, V. Britanija je priznavala samo jednu – Izrael – ignorišući stalno odbijanje Izraela da prihvati palestinsku državu.

Perspektiva maglovitog rješenja o dvije države i dalje ostaje zgodan, ali licemjeran plašt za nečinjenje pred postepenom izraelskom aneksijom okupiranih teritorija.

Debata o priznanju Palestine ponovo je rasplamsana izraelskim genocidnim ratom u Gazi, nakon prekograničnog napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine.

Od tog dana izraelska vojska zasipa smrt i razaranje na malom pojasu: ubijeno je više od 64.000 ljudi (uglavnom žena i djece); bombardovano je 89 posto kuća i civilne infrastrukture; teško su oštećeni zdravstveni objekti; na meti su škole, univerziteti i objekti UN-a; prisilno je raseljeno 90 posto civilnog stanovništva, u nekim slučajevima i više od deset puta; a glad se koristi kao oružje rata.

Tokom vođenja ovog surovog rata – „Operacija hiljadu mačeva“, kako glasi njen zvanični naziv – Izrael čini i zločin svih zločina: genocid.

Izraelski genocid u Gazi najmračnije je poglavlje u historiji dvadeset prvog stoljeća. Uprkos užasima koji se svakodnevno odvijaju pred našim očima, britanska politika i dalje snažno naginje u korist Izraela, pružajući počiniocu diplomatsku, logističku, obavještajnu i vojnu podršku.

Velika Britanija je zloupotrijebila svoj položaj stalne članice Vijeća sigurnosti stavljajući veto na rezolucije o prekidu vatre u Gazi. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RAF) nastavlja s izviđačkim misijama nad Gazom i opskrbljuje izraelske snage vrijednim obavještajnim podacima.

RAF-ova baza u Akrotiriju, na Kipru, stavljena je na raspolaganje izraelskoj vojsci. Izraelski transportni avioni mogu se zaustavljati u RAF-ovim bazama u Škotskoj na putu da preuzmu oružje i municiju iz SAD-a.

Te iste baze koriste se i kao logističko čvorište za letove američkih specijalnih snaga prema Izraelu i iz njega. Ipak, britansko saučesništvo u izraelskim ratnim zločinima tu ne prestaje.

Još uznemirujuća je činjenica da je V. Britanija treći najveći snabdjevač Izraela oružjem, nakon SAD-a i Njemačke. U septembru 2024. Velika Britanija je suspendovala neke licence za prodaju oružja Izraelu, ali one su činile manje od 10 posto ukupnog iznosa.

Dakle, taj potez bio je tek simbolična gesta kojom se pokušala umiriti gnjevna javnost.

Najveći moralni promašaj V. Britanije u vezi rata u Gazi leži u izbjegavanju svoje odgovornosti prema Konvenciji iz 1948. godine o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

„Genocid“ je u toj konvenciji definisan kao „namjera da se u cijelosti ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa“. Većina izraelskih stručnjaka za Holokaust, naročito Omer Bartov, smatra da ono što Izrael radi u Gazi predstavlja klasičan slučaj genocida.

Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je da je optužba za genocid vjerovatna i naložio Izraelu da preduzme niz koraka kako bi spriječio genocidnu retoriku i postupke.

A tek prošle sedmice, UN-ova istraga potvrdila je ono što se odavno znalo: da Izrael čini genocid u Palestini.

Izrael je prkosno ignorisao ove naloge. Britanska vlada tvrdi da ne postoji konačan dokaz da Izrael počinjuje genocid u Gazi, te se sve nastavlja kao i obično.

Međutim, prema konvenciji, potpisnici nemaju luksuz da čekaju da genocid već bude počinjen prije nego što reagiraju. Oni imaju obavezu djelovati kako bi spriječili genocid; u Gazi, britanska vlada je u tom pogledu djelovala izuzetno i, nažalost, neslavno propustila.

Priznanje bez djelovanja

Upravo na ovom užasnom istorijskom backgroundu britanska vlada je odlučila priznati državu Palestinu. Ovo priznanje je dugo čekano, ali je i dalje dobrodošlo.

To znači da sada četiri od pet stalnih članova Vijeća sigurnosti podržavaju palestinsku državnost – preostala tri su Rusija, Kina i Francuska. Izuzetak su Sjedinjene Američke Države, najbliži i najmoćniji saveznik Izraela.

Iako samo britansko priznanje neće promijeniti ništa na terenu, ono predstavlja snažnu političku poruku i uklanja kontradikciju u zagovaranju rješenja o dvije države dok se priznaje samo jedna.

Ono što neće učiniti je zaustaviti pokolj i razaranje, humanitarnu katastrofu, genocid u Gazi i etničko čišćenje na okupiranoj Zapadnoj obali. Diplomatija i priznanje u stvari se koriste kao plašt za nečinjenje od strane britanskih donositelja politika.

Ono što bi Britanija trebala učiniti jeste: sankcionisati Izrael, obustaviti svu vojnu i obavještajnu saradnju, prekinuti sve prodaje oružja Izraelu, kao i kupovinu vojne opreme i tehnologije iz Izraela.

Izraelska genocidna kampanja u Gazi predstavlja trenutno najgoru prijetnju s kojom se suočava Britanija i ostatak međunarodne zajednice. Nečinjenje samo doprinosi nekažnjivosti Izraela. Također podriva međunarodni poredak zasnovan na pravilima, koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata kako bi spriječio još jedan holokaust.

Britansko polovično priznanje Palestine kao države, uz istovremenu podršku monstruoznoj izraelskoj ratnoj mašineriji, podsjeća na apokrifnu priču o caru Neronu, koji je svirao liru dok je Veliki požar Rima (64. godine n.e.) uništavao grad.

Hoće li britanska vlada nastaviti da „svira svoju liru“ dok je Gaza sravnjena sa zemljom, ili će konačno poslušati mase koje tvrdi da predstavlja i priznati svoju pravnu i moralnu obavezu da djeluje?

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.