Sigurnost je oduvijek bila temeljna potreba nacionalnih država, kojoj se pristupalo kroz vojnu sposobnost i strateška savezništva.
Decenijama su manje i srednje sile polazile od pretpostavke da će ih usklađivanje sa supersilom zaštititi od vanjskih prijetnji.
Međutim, u današnjem haotičnom međunarodnom sistemu, u kojem stara pravila više ne važe, ova pretpostavka postaje neodrživa.
Turkiye ili druge srednje sile u Azijsko-pacifičkom regionu sada moraju same svoje puteve u multipolarnom svijetu, gdje je povjerenje krhko, a sigurnosna obećanja uslovna.
Doba neospornog američkog vodstva blijedi. Umjesto da ga zamijeni stabilan alternativni poredak, zamjenjuje ga rascjepkani, obilježen sukobljenim polovima uticaja, instrumentaliziranom trgovinom i savezništvima koja se pokažu krhkim kada su stavljena na iskušenje.
Malo događaja to oslikava tako jasno kao izraelski napad na Katar 9. septembra, koji je potresao ne samo Zaljev, već izazvao i odjeke širom Azije, gdje američki saveznici u tišini preispituju svoja uvjerenja o pouzdanosti Washingtona.
Katar je dugo bio ključni partner SAD-a, domaćin vojnih baza i posrednik u regionalnim sporovima.
Ipak, njegova ranjivost pod američkim sigurnosnim kišobranom poslala je jezivu poruku od Tokija do Canberre. Kako je jednom upozorio Henry Kissinger: „Možda je opasno biti neprijatelj SAD-a, ali biti njegov prijatelj je pogubno.“
Ova zabrinutost nije ništa novo. Kada je Peking 2023. godine obustavio uvoz ječma iz Australije uslijed diplomatskog spora, najbliži saveznik Australije, SAD, nije pokazao solidarnost.
Umjesto toga, prodao je vlastiti ječam Kini, profitirajući na ekonomskim gubicima svog partnera. Ovaj događaj učvrstio je percepciju da su američke obaveze transakcione i vođene trenutnim interesom, a ne trajnom lojalnošću.
Napad na Katar dodatno je osnažio tu percepciju i u sektoru odbrane.
Za mnoge azijske saveznike, to je potvrdilo ozbiljnu realnost da čak ni bliske strateške veze s Washingtonom ne mogu garantovati zaštitu.
Ova spoznaja potiče srednje sile da preispitaju svoju pretjeranu oslonjenost na SAD i da istraže alternativne sigurnosne strategije, poput regionalnih odbrambenih sporazuma, strategija diverzifikacije ili uravnoteženih partnerstava.
Za Turkiye i druge zemlje sličnog ranga, poruka je jasna.
Sigurnost u 21. stoljeću ne može se prepustiti na volju jednog hegemona. U svijetu krhkih savezništava i promjenjivih centara moći, srednje sile moraju same trasirati svoj put, gradeći otpornost i šireći partnerstva, a iznad svega odbijajući da zavisnost zamijene za sigurnost.
Azijski strateški mozaik: Iza blokova i iluzija
Kruti hladnoratovski blokovi više ne mogu objasniti Azijsko-pacifički region.
Umjesto toga, on se razvio u složenu mrežu međusobno povezanih interesa, gdje je ekonomska diplomatija jednako važna kao i vojna moć.
Malo je sila koje su ovu transformaciju shvatile jednako uspješno kao Kina. Kombinujući trgovinu i strategiju, Peking preoblikuje ravnotežu moći na načine kojima se Washingtonova pomorska dominacija i tradicionalne strukture savezništva teško mogu suprotstaviti.
Kinesko pomorsko širenje, projekti luka i diplomatske inicijative, od Južnog kineskog mora do Crvenog mora, svjedoče o toj dalekosežnoj ambiciji.
Ova asertivnost podstakla je njene susjede na djelovanje.
Japan, koji je tradicionalno bio oprezan u pogledu vojnih pitanja, prolazi kroz svoje najdramatičnije naoružavanje u generacijama.
Za 2025. godinu predviđen je rekordni odbrambeni budžet od 60 milijardi dolara, namijenjen dronovima, raketama dugog dometa i kibernetičkim sposobnostima.
Tokio također oživljava svoju ranije stagnirajuću odbrambenu industriju i povezuje je s ulaganjima u poluprovodnike putem kompanija poput Rapidusa, koja sarađuje s IBM-om na proizvodnji 2nm čipova. Sigurnost i tehnologija postaju nerazdvojne niti nacionalne otpornosti.
Australija i Južna Koreja također prilagođavaju svoje strategije. Kanbera je produbila svoje odbrambene konsultacije s Tokijom, formalizirajući ih kroz Australija – Japan 2+2 dijalog ministara vanjskih poslova i odbrane.
U međuvremenu, Seul širi svoje učešće u multilateralnim formatima, poput sigurnosnog dijaloga SAD – Japan – Filipini. Ovi fleksibilni aranžmani nisu samo diplomatski eksperimenti, već i osiguranje protiv nestabilnosti u nesigurnom dobu.
Pojavio se složeniji fenomen, koji se može opisati kao strateški mozaik, a ne povratak politici blokova.
Ova mreža partnerstava zasnovanih na konkretnim pitanjima ima za cilj podsticanje praktične otpornosti, a ne ideološkog jedinstva. Zemlje igraju na više strana balansiranjem i diverzifikacijom svojih saveza kako bi izbjegle preveliku zavisnost od bilo koje supersile.
Događaji poput zaljevske krize i energetskih šokova u Evropi podsjećaju da zavisnost ne znači i sigurnost, baš kao i promjenjiva pouzdanost američkih obaveza. Zemlje si više ne mogu priuštiti da odbranu prepuste udaljenim garantima čiji se prioriteti mogu iznenada promijeniti.
Umjesto toga, moraju razvijati raznovrsna partnerstva, jačati vlastite kapacitete i prepoznati da je ekonomska sigurnost nerazdvojiva od nacionalne odbrane.
Cilj je uspostaviti fleksibilnu i otpornu mrežu zasnovanu na teško stečenoj samostalnosti.
Turkiye i Japan: Partnerstvo strateške komplementarnosti
U današnjem turbulentnom geopolitičkom okruženju, novo odbrambeno partnerstvo između Turkiye i Japana predstavlja primjer koncepta komplementarnosti srednjih sila.
Obje zemlje imaju napredne sposobnosti u određenim oblastima i posvećene su postizanju veće strateške autonomije.
Međutim, njihove prednosti leže u različitim sferama, što znači da se međusobno nadopunjuju, a ne da konkurišu.
Turkiye je postala jedan od svjetskih lidera u dronskom ratovanju. Njeni borbeno provjereni sistemi, posebno Bayraktar TB2, transformisali su moderno ratovanje i privukli pažnju Tokija.
Turske odbrambene firme sada pomjeraju granice razvoja s bespilotnim letjelicama integrisanim s umjetnom inteligencijom, poput modela TB2T-AI. Nasuprot tome, Japan je pionir u oblasti poluprovodnika, senzora i napredne elektronike – ključnih komponenti odbrambenih sistema nove generacije.
Kombinacija ovih snaga ubrzala se posljednjih mjeseci. U augustu 2025. japanski ministar odbrane posjetio je Ankaru i Istanbul radi razgovora o zajedničkom razvoju dronova i tehnološkoj saradnji.
Ubrzo nakon toga, predsjednik Recep Tayyip Erdogan napisao je članak za Nikkei Asia u kojem je izjavio da Turkiye i Japan, kao „dva kraja Azije“, moraju sarađivati kako bi očuvali globalnu stabilnost.
Ovo partnerstvo dodatno je simbolizovano planiranom posjetom japanske carske princeze Turkiye u septembru 2025. godine, tokom koje će govoriti o temi tursko-japanskog prijateljstva.
Ova sinergija se uklapa u Nacionalnu tehnološku inicijativu Turkiye, koja ima za cilj uspostaviti zemlju kao vodeći globalni inovacijski centar.
Već se vode razgovori o zajedničkim projektima u oblasti autonomnih sistema, pametne municije i proizvodnje poluprovodnika.
Japanska tehnološka stručnost nadopunjuje tursko operativno iskustvo, otvarajući mogućnost zajedničkih poduhvata koji bi mogli postaviti nove standarde u odbrambenoj tehnologiji.
Za obje zemlje, ovo je strateška investicija, a ne samo taktičko približavanje.
Saradnjom, Turkiye i Japan pokazuju kako srednje sile mogu stvarati mreže otpornosti, smanjiti zavisnost od velikih sila i ojačati svoj položaj u nepredvidivom globalnom poretku.
Logika diplomatije srednjih sila
Novo partnerstvo između Turkiye i Japana odražava širu strukturnu promjenu.
Srednje sile sve više postaju kreatori pravila, a ne samo njihovi primaoci.
Ove zemlje formiraju fleksibilne, tematski fokusirane koalicije kako bi se zaštitile od nepredvidivosti velikih sila.
U Indo-Pacifiku, ovaj trend se vidi u sigurnosnom sporazumu Japana i Evropske unije i rastućem trilateralnom dijalogu Japana, SAD-a i Filipina.
Takođe, zajednička ulaganja Japana, Južne Koreje i Turkiye u lance snabdijevanja poluprovodnika imaju za cilj smanjenje zavisnosti od konkurentskih tehnoloških sfera Washingtona i Pekinga.
Ovi potezi pokazuju da srednje sile stiču uticaj ne kroz konfrontaciju s velikim silama, već kroz uspostavljanje robustnih i diverzifikovanih mreža koje omogućavaju veću autonomiju.
Pristup turskoj ekspertizi u bespilotnim letjelicama smanjio bi japansku zavisnost o američkim dobavljačima.
Istovremeno, za Turkiye, korištenje japanskih dostignuća u umjetnoj inteligenciji i robotici ubrzalo bi njenu transformaciju u visokotehnološki odbrambeni centar.
Za razliku od saradnje s revizionističkom Rusijom ili rastućom Kinom, ova saradnja vjerovatno neće izazvati geopolitički otpor, jer se i Ankara i Tokio percipiraju kao odgovorne srednje sile, odlučne, ali ne destabilizirajuće.
Današnja globalna nestabilnost nije samo znak slabosti, već i istorijska prilika za obje zemlje.
Kroz agilno upravljanje promjenjivim savezništvima i prazninama moći, Ankara može postati jedan od vodećih aktera u Azijsko-pacifičkom regionu.
Partnerstvo s Japanom nudi model pragmatizma, međusobne koristi i geopolitičke prihvatljivosti.
To ne znači napuštanje starih savezništava, već njihovu restrukturaciju na ravnopravnijim osnovama. Ova promjena označava prelazak iz zavisnosti u stratešku autonomiju, gdje se saradnja zasniva na obostranoj koristi, a ne na hijerarhiji.
Ova evolucija omogućava Turkiye da pređe ulogu mlađeg partnera i uspostavi se kao nezavisan akter sa sigurnosnom strategijom zasnovanom ne na dobroj volji jedne supersile, već na raznovrsnoj mreži saveznika.
Turkiye bi trebala slediti slične strategije i s drugim regionalnim državama, poput Južne Koreje i Malezije.
U svijetu gdje i prijateljstva mogu biti „pogubna“, Turkiye gradi novi put zasnovan na nezavisnosti, inovacijama i pametnoj diplomatiji.
Ovaj pristup bi uskoro mogao oblikovati budućnost srednjih sila u Azijsko-pacifičkom i Bliskoistočnom regionu, koje žele napredovati, a ne samo preživjeti, u sve više multipolarnom poretku.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
