| BHSC
Mišljenje
SVIJET
9 minuta čitanja
Trinaest godina kasnije: Povratak u sirijske bolnice nakon prolaska „putem smrti“ u Halepu
Za britanskog ljekara koji je tokom rata vozio ambulantna vozila u Siriju, povratak otkriva zdravstveni sistem koji još nosi ožiljke iz vremena Assadove vladavine, ali i generaciju odlučnu da ga obnovi.
Trinaest godina kasnije: Povratak u sirijske bolnice nakon prolaska „putem smrti“ u Halepu
Početkom 2025. godine samo 54 posto bolnica i 39 posto centara primarne zdravstvene zaštite u Siriji bilo je u potpunosti funkcionalno. / AP (Wire)
 

U oktobru 2026. godine putovao sam između Damaska, Homsa i Deir ez-Zora s medicinskim timom. Kretali smo se između gradova, ulazili u bolnice i otvoreno razgovarali s kolegama o pacijentima, obuci i opremi koja im je bila potrebna.

Bilo je nečeg izvanrednog u tome koliko su ta putovanja djelovala obično.

Godine 2013. odlazak u bolnicu na sjeveru Sirije mogao je značiti izlaganje smrtnoj opasnosti.

Te godine vozio sam ambulantna vozila iz Manchestera u Siriju. Organizovali smo četiri konvoja prema sjeveru, prevozeći vozila i medicinsku pomoć zajednicama čiji su se zdravstveni sistemi već urušavali.

Sjećam se puta prema Halepu, koji smo zvali „putem smrti“: straha od granatiranja, pritvaranja ili otmice, kao i spoznaje da medicinskim radnicima njihovo zanimanje ne pruža nikakvu zaštitu.

Koliko mi je poznato, u to vrijeme bio sam jedina zapadna doktorica koja je radila u Halepu. U jednoj od improvizovanih bolnica pokazali su mi gdje ću spavati, zajedno s još jednom medicinskom sestrom. Ispod prozora, blizu mjesta na kojem bi mi bila glava dok spavam, primijetila sam rupu od metka. Odlučila sam da je pod vjerovatno sigurnije mjesto za spavanje.

Kada je liječenje pacijenata postalo opasno

Zdravstveni sistem Sirije nije propadao samo zbog zanemarivanja. Nakon što je 2011. godine počeo ustanak protiv svrgnutog predsjednika Bashara al-Assada i zemlja utonula u rat, bolnice i zdravstveni radnici bili su izloženi sistematskim napadima, pritvaranjima i zastrašivanju.

Civilima je bilo potrebno liječenje zbog povreda zadobijenih u bombardovanju upravo u vrijeme kada su se uništavala mjesta i ubijali ljudi koji su im mogli pružiti pomoć.

U Halepu sam se suočio s još jednom razornom stvarnošću: i sami ljekari mogli su postati mete od velikog značaja.

Razmjere tih napada dokumentovane su. Organizacija Physicians for Human Rights zabilježila je najmanje 604 napada na zdravstvene ustanove i smrt 949 zdravstvenih radnika u Siriji u periodu od 2011. do marta 2024. godine.

Njihove istrage pokazale su da je ogromna većina ubistava za koja su počinioci identificirani pripisana vojsci lojalnoj svrgnutom predsjedniku Basharu al-Assadu i njegovim saveznicima. I drugi naoružani akteri počinili su zločine, ali odgovornost Assadove vlade za uništavanje zdravstvenog sistema ne smije se umanjivati.

Doktor Isa Abdur Rahman, koji je imao samo 26 godina, prekinuo je svoju karijeru u Londonu kako bi se brinuo o ranjenim civilima na sjeveru Sirije.

Dana 22. maja 2013. godine ubijen je kada je granatirana poljska bolnica u kojoj je radio u pokrajini Idlib. Humanitarna organizacija u kojoj je volontirao odgovornost za napad pripisala je sirijskim vladinim snagama.

Tu je bio i doktor Abbas Khan, britanski ortopedski hirurg koji je otputovao u Halep kako bi liječio povrijeđene.

Sirijske vlasti pritvorile su ga u novembru 2012. godine. Kasnije sam posjetio bolnicu u kojoj je radio. Umro je u sirijskom pritvoru u decembru 2013. godine, a britanska istražna komisija naknadno je zaključila da je nezakonito ubijen.

Misli mi se neizbježno vraćaju doktoru Jihadu Ahmedu, poznatom kao Abu Mohammedin, sirijskom urologu kojeg sam prvi put upoznao tokom tih opasnih godina u Halepu. Spasio mi je život više puta, pomažući mi da se snađem u situacijama u kojima je pogrešan put, pogrešna kontrolna tačka ili pogrešan susret mogao biti koban.

On je jedan od ljekara koji su nastavili liječiti pacijente tokom rata i nakon njega, uz ogromnu ličnu žrtvu, istovremeno pomažući u očuvanju znanja i kliničkih vještina za generacije koje su došle poslije njih.

Bez ljekara poput Abu Mohammedina, mnogo bi manje zdravstvenog sistema ostalo za obnovu.

Sloboda kretanja ne znači i oporavak

Vlada Bashara al-Assada pala je 8. decembra 2024. godine. Za mnoge Sirijce taj dan označio je kraj više od pet decenija vladavine porodice Assad.

Prijelazna vlada, koju od 2025. godine predvodi Ahmed al-Sharaa, naslijedila je razorenu ekonomiju, oslabljene institucije i stanovništvo iscrpljeno višegodišnjim nasiljem i raseljavanjem.

Vraćao sam se u Siriju u različitim periodima tokom rata i nakon njegovog završetka. Razlika u mogućnosti da se danas krećem između gradova ogromna je. Putovanja koja su nekada nosila strah od otmice, mučenja ili smrti nisu ni približno nalik onima koja sam iskusio tokom ove oktobarske misije. To mnogo znači medicinskim timovima, pacijentima koji pokušavaju doći do zdravstvene zaštite i porodicama koje su godinama bile razdvojene zbog straha.

Zdravstveni sistem pokazuje isti raskorak između mogućnosti i stvarnosti. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izvijestila je početkom 2025. godine da je samo 54 posto bolnica i 39 posto centara primarne zdravstvene zaštite u potpunosti funkcionalno.

Nedostatak opreme, manjak specijalističke obuke i troškovi liječenja i dalje određuju kakvu zdravstvenu zaštitu pacijenti zaista mogu dobiti.

Tokom oktobarske medicinske misije organizacije Action for Humanity, oko 30 zdravstvenih radnika radilo je zajedno sa sirijskim kolegama u bolnicama u Damasku, Homsu i Deir ez-Zoru. Razlike između tih bolnica bile su upadljive.

U Univerzitetskoj bolnici Al-Mouwasat u Damasku vidio sam koliko je veliko opterećenje stručnog osoblja zbog ogromnog broja pacijenata. Hodnici su bili prepuni članova porodica koji su čekali vijesti o svojim najbližima. Jednom prilikom tri konsultacije s pacijentima odvijale su se istovremeno u istoj prostoriji.

Univerzitetsko okruženje pružalo je stručnost u kliničkom radu i mogućnosti za edukaciju, ali je bilo opterećeno daleko iznad granica koje bi trebalo podnositi.

U Univerzitetskoj bolnici u Homsu bili su očigledni izazovi u održavanju specijalističkih usluga i obuci medicinskog osoblja. Talentovani ljekari bili su odlučni u namjeri da pruže složene oblike liječenja uprkos nedostatku opreme i poremećajima izazvanim višegodišnjim ratom.

Nedostatak samo jednog dijela opreme, čija je vrijednost nekoliko hiljada funti, mogao je značiti da cijela operaciona sala ne može funkcionisati. Stručnog znanja nije nedostajalo, ali sredstva za njegovu primjenu nisu uvijek bila dostupna.

Deir ez-Zor suočio nas je sa znatno težom stvarnošću. U nacionalnoj bolnici medicinski timovi nastavili su raditi uprkos ozbiljnim ograničenjima u infrastrukturi, broju zaposlenih i dostupnosti specijalističkih resursa.

U centru za traumatologiju i rehabilitaciju osoblje nam je govorilo o hiljadama registrovanih pacijenata i mnogima koji još čekaju pomoć. Mine i drugi ostaci rata uzrokuju povrede čije posljedice traju dugo nakon pomjeranja linija fronta: dijete koje ne može ići u školu ili roditelj koji ne može raditi.

Pa ipak, čak su i najteži uslovi koje sam tamo vidio bili bolji od nekih od najgorih bolničkih uslova kojima sam svjedočio tokom rata. To pokazuje koliko je Sirija napredovala, ali i koliko je nekada bila niska granica onoga što je bilo potrebno za puko preživljavanje.

Ne smijemo miješati napredak s oporavkom.

Generacija okrenuta budućnosti

Ono što me je najviše dirnulo tokom ove posjete nije bila samo razaranja koja sam vidio već i pogled na budućnost mlađih ljekara i studenata medicine. Mnogi od njih odrasli su tokom rata, a neki su se školovali i usavršavali u njegovim posljedicama. Dobro su znali šta je njihova zemlja izgubila. Ipak, primijetio sam izuzetnu odlučnost da uče, međusobno dijele znanje i stiču vještine koje će njihovim zajednicama biti potrebne u godinama koje dolaze.

Međunarodne medicinske misije moraju učiniti više od samog izvođenja medicinskih zahvata. Radeći zajedno sa sirijskim ljekarima, uključujući i one iz dijaspore, trebale bi jačati lokalnu obuku i osigurati da stručnost ostane u zemlji i nakon odlaska gostujućih timova.

Ministarstvo zdravstva Sirije pokrenulo je nacionalnu zdravstvenu strategiju za period 2026–2028, usmjerenu na obnovu zdravstvenih usluga, obuku medicinskog osoblja i bolju dostupnost zdravstvene zaštite.

U februaru 2026. godine Ministarstvo zdravstva i Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) potpisali su sporazum vrijedan 30 miliona eura, koji finansira Njemačka, za obnovu pet javnih referentnih bolnica u nekoliko pokrajina, uključujući Homs i Deir ez-Zor.

Svjetska banka odobrila je i projekat oporavka zdravstvenog sistema vrijedan 75 miliona dolara, čiji je cilj unapređenje usluga u 150 centara primarne zdravstvene zaštite.

Riječ je o važnim obavezama, ali zasad su to planovi i sporazumi o finansiranju, a ne dokaz da pacijenti već dobijaju kvalitetniju zdravstvenu zaštitu.

Njihov uspjeh mora se mjeriti funkcionalnošću bolničkih odjela, dostupnošću pouzdanih lijekova, redovnim platama zdravstvenih radnika i kraćim putovanjima pacijenata kojima je potrebno liječenje. Bit će potrebni i ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti za sve zajednice, transparentno upravljanje i kontinuirano međunarodno angažovanje.

Nadu mi ulijeva spremnost sirijskih zdravstvenih radnika s kojima sam razgovarao da razmišljaju o onome što slijedi. Takav optimizam zaslužuje podršku kroz resurse i prilike, a ne još jedan niz neispunjenih obećanja.

Osim u operacionim salama i tokom edukacija, veliki dio mog rada odvijao se u bolničkim hodnicima. Članovi porodica prilazili su mi s očajem u očima, zabrinuti zbog svojih najbližih ili ne znajući kome da se obrate za pomoć. Neki su mi prilazili jer sam nosio bijeli mantil, dok su drugi jednostavno željeli da ih neko sasluša.

Jedna porodica strahovala je da će morati pronaći 90 dolara za pločicu potrebnu za saniranje preloma vilice mlade žene. Nakon razgovora s osobljem, mogao sam ih uvjeriti da je bolnica pokrila troškove.

Drugom prilikom pomogao sam članovima porodice da pošalju poruke svom članu porodice koji se oporavljao nakon velike operacije, u vrijeme kada su posjete bile ograničene.

Do izražaja je došlo i moje iskustvo muslimanskog kapelana. Ljudi su, pored fizičkih povreda, nosili teret tuge, raseljavanja, tjeskobe i sjećanja na nasilje.

Ponekad najkorisnije što sam mogao ponuditi nije bila dijagnoza ili medicinski zahvat, već vrijeme, riječi ohrabrenja i prostor da govore o onome što su preživjeli.

Liječenje i iscjeljenje nisu uvijek isto. Tehnički uspješno izvedena operacija sama po sebi ne može izbrisati godine straha.

Sjećanja koja sam potisnuo

Povratak je probudio emocije koje sam godinama tiho potiskivao. Sjetio sam se spavanja na podu ispod onog bolničkog prozora u Halepu, Puta smrti, Ise Abdur Rahmana i Abbasa Khana, kao i Abu Mohammedina i sirijskih kolega koji su nam pomagali da ostanemo živi, istovremeno nastavljajući brinuti o vlastitom narodu.

Prošlost se mora pamtiti, a odgovorni za zločine počinjene nad zdravstvenim sistemom moraju odgovarati.

Ali Siriji su također potrebni stabilnost, funkcionalne javne institucije i prilika da njeni mladi stručnjaci izgrade živote koje rat neće u potpunosti određivati. Upoznao sam ljude odlučne da gledaju u budućnost, a da pritom ne poriču ono što se dogodilo i što se ne može poništiti.

Prije trinaest godina izazov je ponekad bio samo stići živ do bolnice. Danas je izazov osigurati da pacijent, kada stigne, dobije potrebnu zdravstvenu zaštitu, da mu ona bude dostupna i cjenovno pristupačna te da se može dugoročno održati.

Putovanja između gradova sada su mi mnogo lakša. Put do obnove sirijskog zdravstvenog sistema bit će mnogo duži.

Ipak, kada pomislim na mlade ljekare u tim bolnicama i ljude koji su sačuvali svoju profesiju tokom najmračnijih godina, vjerujem da postoji budućnost u koju vrijedi ulagati.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.