Prošlog septembra, tokom sedmice na visokom nivou 79. Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, intervjuisao sam glasnogovornika generalnog sekretara UN-a Stephanea Dujarrica dok smo šetali Ružičnjakom u sjedištu UN-a u New Yorku.

Unutar zgrade UN-a držali su se govori o miru, multilateralizmu i zajedničkoj odgovornosti. Napolju je atmosfera bila sasvim drugačija: nekoliko blokova dalje, demonstranti su ispunili trotoare, saobraćaj je bio paralizovan zbog kolona službenih vozila, a u zraku se osjećao opipljiv cinizam.

Dan sam proveo razgovarajući s lokalnim Njujorčanima, diplomatama, humanitarnim radnicima i posmatračima, a svi su izrazili isto osjećanje: gubitak povjerenja u Ujedinjene nacije.

Dok ratovi bjesne u Gazi, Sudanu i Ukrajini, ljudi s kojima sam razgovarao pitali su se ima li UN uopšte više značaja.

Zato sam, dok smo Stephane i ja hodali, direktno upitao: „Mislite li da ljudi očekuju više od Ujedinjenih nacija nego što one zapravo mogu učiniti?“

On je odgovorio: „Jedna od važnih stvari – a to je na neki način i odgovornost vas i medija – jeste da objasnite šta je UN, zar ne? Generalni sekretar UN-a nije svemoguća, moćna figura koja pokreće i zaustavlja sukobe, zar ne? Kada je riječ o političkim i sigurnosnim pitanjima, njima zapravo rukovodi Vijeće sigurnosti, a to su države članice. A te moćne države članice su u blokadi.“

Taj razgovor ostao mi je u sjećanju. Tada sam njegove riječi shvatio kao izazov. Tokom protekle godine, u svom izvještavanju i analizama, trudio sam se da učinim ono što je tražio – da publici objasnim da je UN forum od 193 države članice, a ne svjetska vlada s neograničenim ovlastima.

Podsjećao sam ljude da uspjesi i neuspjesi UN-a u konačnici odražavaju spremnost – ili nespremnost – država da djeluju.

Ipak, godinu kasnije, ne mogu se otarasiti osjećaja da čak ni ta objašnjenja nisu dovoljna. Povjerenje javnosti u UN danas djeluje niže nego ikada ranije, a nikakav kontekst ne može promijeniti činjenicu da su ljudi duboko razočarani.

Oštar trenutak nepovjerenja

To razočarenje osjetio sam izbliza neposredno prije sedmice na visokom nivou 79. zasjedanja Generalne skupštine.

Dan prije nego što su se svjetski lideri okupili u New Yorku, moderirao sam javnu diskusiju s dvojicom bivših predsjednika Generalne skupštine Mariom Fernandom Espinosom i Vukom Jeremićem.

U diskusiji su učestvovali studenti s Fakulteta novinarstva Univerziteta Columbia, željni da postavljaju pitanja i uključe se u razgovor.

Tokom prijenosa uživo učinio sam nešto spontano.

„Ako imate povjerenja u Ujedinjene nacije“, upitao sam, „podignite ruku“.

Niko nije podigao ruku.

Maria Fernanda Espinosa se trznula i tiho rekla: „Au.“

Vjerujem da je taj trenutak sažeo istinu koju stručnjaci ponavljaju u izbjegličkim kampovima, ratnim zonama i diplomatskim krugovima: nova generacija jednostavno više ne vjeruje u UN.

Ovo raspoloženje nije ograničeno samo na jednu grupu studenata. Globalni podaci pokazuju sličnu sliku.

Prema nedavnoj analizi Globalnog opservatorija, povjerenje u UN opalo je u 23 od 27 zemalja koje su praćene između 2021. i 2024. godine.

Edelman Trust Barometer pokazuje da iako većina – 58 posto ljudi širom svijeta –i dalje kaže da vjeruje UN-u, taj broj se postepeno smanjuje posljednjih godina.

Najnovije istraživanje Pew Research Centra, objavljeno uoči 80. zasjedanja Generalne skupštine UN-a, otkriva da je svijet i dalje podijeljen u svom viđenju UN-a.

Šest od deset odraslih u 25 zemalja (61 posto) ima povoljno mišljenje o organizaciji, dok gotovo trećina (32 posto) gleda na nju nepovoljno.

Podrška je i dalje snažna u zemljama poput Kanade, Njemačke, Indonezije, Južne Koreje, Nigerije i Kenije, ali skepticizam traje u regionima poput Bliskog istoka, Istočne Evrope i Latinske Amerike, gdje mnogi sumnjaju da UN može suštinski odgovoriti na tekuće krize.

Paradoksalno, uprkos frustracijama, UN i dalje uživa veće povjerenje od mnogih nacionalnih vlada i regionalnih organizacija – znak da su ljudi ljuti, ali da još nisu potpuno odustali od te institucije.

Jaz u očekivanjima

Tu leži paradoks: UN je osnovan da „spasi buduće generacije od pošasti rata“.

Ali je istovremeno izgrađen na strukturi koja najmoćnijim članicama – pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – daje pravo veta.

Kada SAD, Rusija ili Kina blokiraju rezolucije, UN postaje paralizovan upravo u trenutku kada je najpotrebniji.

Ovaj strukturni nedostatak podstakao je sve glasnije pozive za reformu, uključujući i česte apele predsjednika Turkiye Recepa Tayyipa Erdogana, koji već dugo tvrdi da je „svijet veći od pet“ – misleći na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti čija moć veta može zaustaviti akciju čak i pred globalnim krizama.

U martu 2024. razgovarao sam s Dennisom Francisom, tadašnjim predsjednikom 78. zasjedanja Generalne skupštine UN-a. Pitao sam ga šta UN može i šta mora uraditi čak i kada je Vijeće sigurnosti u blokadi.

On je rekao: „Neka mi prvo bude jasno – UN nije problem. Misija UN-a je da rješava problem. Istina je da Vijeće sigurnosti, koje prema Povelji ima primarnu odgovornost za pitanja mira i sigurnosti, nije ispunilo očekivanja u sprovođenju svog mandata. Vijeće nije uspjelo da se usaglasi o rezoluciji o Gazi, konkretno.

Ali to nije slučaj s Generalnom skupštinom. Generalna skupština usvojila je dvije rezolucije o Gazi i šest o ratu u Ukrajini. Te rezolucije bile su veoma snažne i jasne – pozivale su na trenutni prekid vatre, oslobađanje talaca i ponovljen pristup humanitarnoj pomoći i podršku narodu Gaze.“

Međutim, za porodice zarobljene u zonama sukoba, te političke nijanse nisu važne. Oni vide patnju i očekuju djelovanje.

Kada tog djelovanja nema, svoju ljutnju usmjeravaju na UN. On postaje vidljiv simbol neuspjeha, iako pravi uzrok leži u vladama koje stoje iza zastava u sali Generalne skupštine.

To je ono što sada nazivam jazom u očekivanjima: razmak između onoga što ljudi žele da UN bude – spasitelj – i onoga što on zapravo jeste – posrednik s ograničenim instrumentima.

Put naprijed

Kao novinari, mi pokušavamo premostiti taj jaz. Stajemo pred kamere i objašnjavamo zašto se mirovna misija ne može rasporediti bez mandata Vijeća sigurnosti ili zašto sankcije propadaju bez jednoglasne odluke.

Ali postoje trenuci kada ta objašnjenja zvuče besmisleno.

Jedno je objašnjavati geopolitičke odnose iz studija. Sasvim drugo je stajati u izbjegličkom kampu u Gazi ili Sudanu i reći porodicama da ih najvažnije svjetsko tijelo za očuvanje mira ne može zaštititi zato što se pet moćnih država, hiljadama kilometara daleko, nije uspjelo dogovoriti oko glasanja.

Vjerujem da je upravo to ono breme o kojem je Dujarric govorio dok smo šetali.

Istraživanja pokazuju da još uvijek postoji nada za promjene. Većina i dalje vjeruje u misiju UN-a, iako povjerenje polako slabi.

Ali vrijeme neumoljivo prolazi. Da, Vijeće sigurnosti, ali i sam UN, moraju se iznutra reformisati. No, jednako je važno otvorenije razgovarati s javnošću o tome šta ova organizacija može, a šta ne može učiniti.

Možda pravi izazov nije samo popraviti UN, nego i način na koji ga shvatamo.

Godinu nakon onog razgovora s Dujarricem uradila sam ono što me zamolio – pokušala sam informisati.

Ali kada se prisjetim onog TRT World panela koji sam vodio s bivšim predsjednicima Generalne skupštine i prostorije pune studenata novinarstva s Univerziteta Columbia, gdje se nije podigla niti jedna ruka, pitam se je li informisanje dovoljno.

Ako svijet nastavi očekivati čuda od institucije izgrađene na kompromisu, razočarenje će nastaviti odjekivati u prostorijama poput te.

A Espinosina jasna reakcija – kratko i bolno izrečeno „au“ – tog dana je upravo dočarala koliko je bolan taj jaz između očekivanja i stvarnosti postao.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.