Donald Trump već dugo ima oko na venecuelansko „crno zlato“. Više puta je izjavio da će Sjedinjene Države „ponovo preuzeti naftu“ koja im je, kako kaže, ukradena.

Pod krađom američki predsjednik podrazumijeva nacionalizaciju naftne industrije 1970-ih. Prije toga, američke korporacije imale su gotovo monopolsku kontrolu nad proizvodnjom nafte u Venecueli.

Iz toga Trump izvodi zaključak da su upravo Amerikanci stvorili naftnu industriju ove republike. Ako je to slučaj, onda njeni resursi pripadaju i Sjedinjenim Državama. To je logika koju je artikulirao šef Bijele kuće. Shodno tome, kaže da neće dopustiti da „neprijateljski režim“ prisvoji ono što on smatra američkom naftom.

Ubrzo je Trump prešao s prijetnji na akciju. Najprije je uveo sankcije na venecuelansku naftu. Zatim je otišao dalje, proglasivši blokadu tankera koji prevoze sirovu naftu u i iz republike. Ali Trump se tu nije zaustavio.

3. januara Sjedinjene Države pokrenule su masovni napad na Venecuelu. Kao rezultat toga, predsjednik zemlje Nicolas Maduro i njegova supruga Cilia Flores, uhapšeni su i prebačeni u New York. Samo dva dana kasnije pojavili su se pred američkim sudom. Par je optužen za narkoterorizam, zavjeru radi uvoza kokaina te posjedovanje oružja i eksplozivnih naprava.

Na sudu je Nicolas Maduro izjavio da je „još uvijek predsjednik Venecuele“ i da „nije kriv ni po jednoj od navedenih optužbi“.

Trumpov poziv na naftu

Sljedeće sudsko ročište u slučaju Madura zakazano je za 17. mart. U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države već su počele ispumpavati naftu iz Venecuele.

Privremene vlasti republike prenijet će između 30 i 50 miliona barela visokokvalitetne nafte, pogođene sankcijama u Sjedinjene Države, napisao je Donald Trump na platformi Truth Social.

Prema njegovim riječima, sirova nafta će se prodavati po tržišnim cijenama. Analitičari procjenjuju da će prihodi iznositi približno 2,8 milijardi dolara. „Novac će biti pod mojom kontrolom“, naglasio je američki predsjednik.

Također je obećao da će sredstva ostvarena prodajom ugljikovodika biti iskorištena „za dobrobit naroda“ Venecuele i Sjedinjenih Država.

Međutim, Trumpovi planovi za venecuelansku naftu tu se ne završavaju.

Lov na teško crno zlato Venecuele

Venecuela je ekonomski paradoks na globalnom nivou. Zemlja posjeduje najveće svjetske rezerve nafte, blizu 303 milijarde barela, odnosno približno 17% globalnih rezervi. Istovremeno, njena infrastruktura i rafinerije nalaze se na ivici kolapsa.

Republika godinama pati od neefikasnog upravljanja, korupcije i nedostatka investicija.
Milioni ljudi napustili su zemlju. Među njima su i kvalifikovani radnici u naftnoj industriji koji sada rade u Sjedinjenim Državama, Evropi i na Bliskom istoku.

„Formalno, ekonomija bogata resursima ostala je decenijama izvan globalnog investicionog ciklusa. Kao rezultat toga, nafta se iz izvora prihoda pretvorila u geopolitički teret,“ izjavila je za TRT Russian finansijska savjetnica Aliya Shamilova.

Prema riječima savjetnice, Venecuela izvozi sirovu naftu, ali nije u stanju pouzdano snabdijevati vlastito domaće tržište naftnim derivatima.

„Zbog toga, za Sjedinjene Države, kontrola nad venecuelanskom naftom nije pitanje brzih barela ili cjenovnog šoka, već dugoročne strategije. Na taj način Washington može smanjiti svoju zavisnost od nestabilnih regiona i neprijateljskih dobavljača,“ nastavlja Šamilova.

Štaviše, teška venecuelanska sirova nafta idealno odgovara američkim rafinerijama. Trenutno američka postrojenja imaju manjak ove sirovine zbog zategnutih odnosa između Sjedinjenih Država i Kanade, glavnog dobavljača teške nafte.

Osim toga, venecuelanska nafta udaljena je samo četiri do pet dana plovidbe od američkih rafinerija na obali Meksičkog zaljeva. Za poređenje, isporuke iz Persijskog zaljeva traju više od mjesec.

Dugoročna igra

Sjedinjene Američke Države dobijaju još jedan važan polugu pritiska, mogućnost da biraju ko će kupovati naftu i pod kojim uslovima.

„Venecuelanski resurs prestaje biti isključivo energetski i postaje pregovarački adut. Primarni adresat je Kina, glavni uvoznik venecuelanske nafte. Kina je ujedno postala i najveći povjerilac ove republike. Za Peking je stabilan dotok jeftinih barela bio pogodan element energetske sigurnosti. Za Washington to može postati argument u pregovorima o trgovini, tehnologiji i geopolitici“, smatra Shamilova.

U međuvremenu, tržište oprezno reaguje na dešavanja u republici. Globalne cijene nafte zabilježile su tek manja kolebanja.

„Venecuela učestvuje s manje od 1% u globalnoj ponudi, a ravnotežu i dalje određuju odluke OPEC+“, objašnjava stručnjakinja.

U tom kontekstu, Venecuela postaje zanimljiva Sjedinjenim Američkim Državama kao platforma za nearshoring, premještanje proizvodnje u susjedne zemlje.

Ipak, Amerikancima će trebati strpljenje. Obnova venecuelanske naftne industrije potrajat će godinama, ako ne i decenijama.

Prema procjenama konsultantske kuće Rystad Energy, samo istraživanje i proizvodnja zahtijevat će blizu 110 milijardi dolara. Čak bi i taj iznos bio dovoljan tek za povratak proizvodnje na nivo od prije 15 godina.

Ironija je u tome što bi, dok Sjedinjene Američke Države budu gradile ove lance snabdijevanja, crno zlato moglo izgubiti svoju ključnu ulogu u globalnoj ekonomiji.

„Dovest ćemo naše najveće naftne kompanije, najveće na svijetu, potrošiti milijarde dolara, obnoviti uništenu infrastrukturu, naftnu infrastrukturu, i početi zarađivati novac za državu“, izjavio je Trump na konferenciji za novinare na svom imanju Mar-a-Lago na Floridi.

Međutim, naftni giganti zasad su ostali nijemi na predsjednikov poziv i ne žure s ulaganjima u Venecuelu. Njihov oprez je razumljiv.

Ulaganje u zemlju s privremenom vladom i bez jasno uspostavljenog pravnog i fiskalnog okvira nosi ogroman rizik.