Palestinska pjesnikinja Alaa al-Qatrawi sjedi okružena svojim književnim djelima i priznanjima u izbjegličkom kampu Nuseirat u centralnoj Gazi.

Papiri razbacani oko nje predstavljaju godinu kreativnog rada rođenog iz nepodnošljivog gubitka.

U decembru 2023. godine, izraelski zračni napadi ubili su njeno četvero djece – Yamena (8), blizance Kinana i Orkidu (6) te Karmela (dvije i po godine) – kada je bombardovana njihova kuća u Khan Younisu.

Ipak, Al-Qatrawi (35), koja ima doktorat iz komparativne književnosti, učinila je 2025. godinom svog najplodnijeg stvaralačkog perioda.

„Moja bolna priča i stalna tuga zbog šehidske smrti moje djece postali su gorivo koje je gorjelo u meni, pretvarajući se u tekstove i zapise ispunjene tugom i boli s jedne strane, a nadama i zamišljanjima onoga što su mogli postati s druge“, kazala je za TRT World.

Kako se 2025. godina približava kraju, Gaza i njeni stanovnici nastavljaju trpjeti nemilosrdne izraelske napade i humanitarnu katastrofu, uprkos prekidu vatre.

Teški zimski uslovi donijeli su obilne padavine koje su potopile hiljade raseljenih porodica, dok su niske temperature odnijele živote iznemogle djece.

Napadi nakon prekida vatre, započeti u oktobru, do kraja novembra odnijeli su više od 300 života i ranili 672 osobe, među kojima 67 djece.

Ipak, usred ovog razaranja pojavio se izuzetan kreativni pokret, u kojem pjesnici, filmski autori i pisci svoju traumu pretvaraju u umjetnost koja svjedoči genocidu.

Genocid se, paradoksalno, pokazao kao „plodno tlo za beskrajnu kreativnost, jer je stvarnost u svakom detalju svakodnevnog života nadmašila opis“, kaže Al-Qatrawi.

„Gaza je 2024. godine podnijela prvi šok, a isto su doživjeli i njeni pisci i pjesnici.“

Njena postignuća u 2025. godini uključuju osvajanje nagrade Suad Al-Sabah za palestinsko stvaralaštvo u Kuvajtu, za zbirku poezije Šator na nebu, u kojoj je oplakala svoju djecu, prijateljicu i kolegicu pjesnikinju Hebu Abu Nadu – ubijenu u zračnom napadu 2023. godine – te novinare Ismaila al-Ghoula i Hussama Abu Safiyu.

Njena poetska drama Orkida osvojila je nagradu Antoun Saadeh u Bejrutu za pozorište, a u njoj njena kćerka sanja da postane pjesnikinja. Druga zbirka Moj leptir koji nikada ne umire, ušla je u uži izbor (longlistu) za Nagradu Sheikh Zayed za knjigu u kategoriji mladog autora.

„Kako pjesnikinja da ne piše kada se, poput mene, nikada nije oprostila od svoje djece? Kada, poput mene, ne zna tačan datum njihove smrti?“ kazala je Al-Qatrawi za TRT World.

Njen posljednji telefonski razgovor s najstarijim sinom bio je 13. decembra 2023. godine, dok je s braćom i sestrama bio zarobljen u kući njihovog djeda u Khan Younisu.

Veze su potom prekinute. U februaru 2024. saznala je da je kuća bombardovana, sa svima koji su se nalazili unutra.

„Moja djeca, kao i drugi, nisu samo brojke. Njihovo sjećanje mora biti ovjekovječeno“, kaže ona.

„Pisanje ne traži vrtove, more, tišinu ni šoljicu kafe, kako neki zamišljaju. Ono traži čovjeka koji nosi poruku koju želi prenijeti svijetu – a to je ono što nose mnogi stvaratelji iz Gaze.“

Kada radost postane revolucionarna

Za 27-godišnjeg pjesnika i pisca Jawada al-Aqqada, 2025. godina donijela je drugačiji oblik prkosa: 12. decembra oženio se svojom kolegicom s fakulteta i pjesnikinjom Ramijom al-Sous, kojoj je zaprosio u januaru 2020. godine.

Mladić danas živi u malom iznajmljenom stanu u izbjegličkom kampu Bureij, nakon što su izraelske snage uništile trokatnicu njegove porodice u Khan Younisu. Ipak, on piše – ovaj put o radosti kao činu otpora.

„Privremeno se prebacujem s pisanja o smrti na pisanje o životu, nakon što je život nestao iz Gaze od početka rata“, kaže za TRT World, opisujući „ogromne psihološke poteškoće“ s kojima se Palestinci suočavaju pokušavajući prigrliti sreću usred genocida.

Al-Aqqad, koji je svoju prvu zbirku poezije objavio 2017. godine, rane mjesece rata opisuje kao šokantne za sve Palestince, uključujući pisce i pjesnike.

U početku nije mogao pisati. No, oporavio se i 2025. godine objavio ono što smatra dvjema važnim knjigama.

Smrt pišem stojeći: Margine pisanja i rata, u izdanju Dar Al-Shuruqa u Amanu i Ramallahu, zbirka je eseja i narativnih tekstova o postojanju, identitetu i palestinskim pitanjima, s fokusom na ratne dnevnike: gorko raseljavanje, prvu noć u šatoru, borbu identiteta i sudbine te način na koji poezija „hrani hljeb“.

Knjiga se bavi borbom narativa između Palestinaca i Arapa s jedne strane te izraelske okupacije s druge.

“Ono što se dešava u Gazi nije samo rat – to je politika iskorjenjivanja autohtonog stanovništva zemlje od suprotne strane, okupatora”, kaže on.

Njegovo uvjerenje o važnosti tog pitanja dodatno se učvrstilo kada se vratio u svoj dom prije njegovog uništenja u maju 2024. godine.

Njegova biblioteka od 3.000 knjiga bila je ukradena, spaljena ili uništena – ali je zatekao romane na hebrejskom jeziku koji su ostali netaknuti.

“Zaključio sam da je vojnik bio zainteresiran za poeziju i književnost, pa je uzeo ono što sam imao, a ostavio neke romane na hebrejskom”, kaže Al-Aqqad.

“To je dodatno učvrstilo moje uvjerenje o važnosti palestinskog narativa u ovom sukobu i potrebe da se brani.”

Sama prisilna raseljenost prizvala je palestinsku katastrofu.

“Onog trenutka kada je u prvom mjesecu rata započelo prvo raseljavanje sa sjevera na jug, šok je bio ogroman jer nismo očekivali da će se Nakba ponoviti”, kaže on.

“Zato se ta ideja snažno pojavila u mojim tekstovima tokom rata, jer su raseljavanje i izbjeglištvo za mene među najrazornijim prizorima.”

Njegova predstojeća dvojezična zbirka poezije „Predvodim ptice iz klaonica“ bit će objavljena u izdanju londonske izdavačke kuće Safarjal Press. Izbor njegovih pjesama preveden je na engleski, francuski, estonski i perzijski jezik.

Kino pod vatrom

Filmski reditelj i romanopisac Mustafa al-Nabih slaže se da su zgusnuti detalji genocida doprinijeli porastu umjetničke produkcije u svim oblastima.

Ukazuje na filmski pokret i produkciju koji premašuju predratni nivo, vođene ulogom umjetnika u dokumentiranju historije, obradi aspekata svakodnevnog života i utjelovljenju nacionalnog karaktera.

Pedestettrogodišnji reditelj i otac četvero djece raseljen je osam puta, od sjeverne preko centralne do južne Gaze.

Tokom 2025. godine producirao je četiri filma: Prinosi, Umjetnici Gaze, Magarac 7. oktobra i Snovi Farah i Zahre, koji se trenutno prikazuju na Filmskom festivalu u Kartagini. Šest njegovih filmova prikazano je na Filmskom festivalu u Torontu, u južnoj Italiji.

Također je napisao dramu Republika leblebije, koja je trenutno u fazi proba, te roman Lessa Helwa, koji bi uskoro trebao biti objavljen. Osim toga, realizirao je inicijativu Sit al-Husn – deset susreta u kampovima za raseljene, posvećenih naslijeđu i osjećaju pripadnosti domovini.

Ove godine organizirana su četiri filmska festivala: Festival ženskog filma, Dječiji filmski festival Gaze, Festival filma Povratak i Filmski festival u Jerusalemu.

Putem Fondacije Qattan realizirane su 74 umjetničke inicijative iz oblasti pjevanja, muzike, teatra, slikarstva i drugih umjetničkih disciplina.

„Izazovi su ogromni“, kazao je Al-Nabih za TRT World.

„Elementi kulturnog i umjetničkog rada gotovo da ne postoje, pa je i sama produkcija uspjeh – a kamoli velika dostignuća i osvajanje domaćih i međunarodnih nagrada.“

Kreativnost kao sredstvo opstanka

Atef Abu Hamada, član Generalnog sekretarijata Saveza palestinskih pisaca i profesor književne kritike na Univerzitetu Al-Quds Open, ističe da je 2025. godina premašila očekivanja kada je riječ o aktivnostima, produkciji i nagradama, uprkos uslovima genocida.

„Pisanje je prisutnije nego ikad, ali je štampanje knjiga unutar Gaze prestalo zbog uništenih štamparija i ratnih okolnosti. Autori su se okrenuli štampanju izvan Gaze i elektronskom izdavaštvu“, rekao je Abu Hamada za TRT World.

„Na kulturnom nivou postoji izuzetna plodnost u produkciji – festivalima, konferencijama i događajima, kako unutar tako i izvan Gaze.“

Uprkos stalnim raseljavanjima i surovim zahtjevima svakodnevice, intelektualci u Gazi uspjeli su se nositi s ovom fazom, apsorbirati uzastopne krize i rat pretvoriti u plodno tlo za kreativnost, umjesto u predaju.

„Pisatelji i umjetnici Gaze bili su na početku rata šokirani strahotama genocida, ali su vrlo brzo stvarnost pretvorili u bogat kulturni proizvod, jer je svaki kutak rata pogodan da postane kulturno svjedočanstvo“, kaže on.

„Svaka minuta provedena u ratu priča je koja zahtijeva da bude zabilježena.“