Za mnoge jutra ne počinju šoljicom kafe ili šetnjom parkom, već listanjem društvenih mreža. Neki se čak bude usred noći kako bi provjerili obavještenja ili lajkove na najnoviji selfie.

Za generaciju ovisnu o društvenim mrežama i online vijestima, obavještenja, lajkovi i vijesti diktiraju ritam dana.

Psiholozi kažu da iza ove opsesije stoji stalna anksioznost da se život dešava negdje drugdje, na tuđem feedu, što je opisano engleskim akronimom FOMO - strah od propuštanja.

Ali kako se svijet umara od stalnog bombardovanja informacijama, novi koncept dobija pažnju među naučnicima: JOMO, ili radost propuštanja.

Koncept JOMO nedavno se probio u akademsku literaturu zahvaljujući međunarodnoj studiji koju su vodili istraživači s državnog univerziteta u Washingtonu i nekoliko turskih univerziteta. Objavljena u recenziranom časopisu Psychological Reports, studija je anketirala 932 korisnika društvenih mreža u 29 provincija u Turkiye, starosti od 18 do 45 godina.

Rezultati su otkrili da ljudi koji se namjerno isključuju s društvenih mreža prijavljuju niže nivoe stresa, anksioznosti, usamljenosti i depresije, te viši nivo zadovoljstva životom.

Dok FOMO izaziva nemir i poređenje, JOMO poziva pojedince da uživaju u sadašnjem trenutku i da se prema boravku izvan mreže odnose kao prema oslobođenju, a ne kao prema uskraćivanju.

„Oni koji zaista uživaju u tome da budu izvan mreže imaju najmanji rizik od ovisnosti o društvenim mrežama“, napisao je Adem Kantar, jedan od autora studije.

„Ne osjećaju se dosadno kada su sami i pronalaze ispunjavajuće načine da provedu svoje vrijeme bez potrebe za digitalnom publikom. U današnjem svijetu, ljudi su toliko zauzeti pokušavajući da prate sve da na kraju propuste vlastite živote.“

„Svi izgledaju sretno“

Klinička psihologinja Fazilet Seyitoglu, sa sjedištem u Istanbulu, koja savjetuje parove i mlade, upozorava da intenzivno korištenje društvenih mreža nije samo distrakcija, već i veliki izvor emocionalnog stresa.

„Previše vremena provedenog na internetu snažno je povezano s depresijom i anksioznošću“, kaže Seyitoglu za TRT World. „Kada ljudi stalno gledaju živote drugih, na kraju zanemaruju vlastite živote – i još gore, osjećaju se nezadovoljno sobom.“

Ona napominje da je ono što se predstavlja na internetu često iluzija.

„Na ekranu svi izgledaju beskrajno sretno. Ali niko ne vidi pozadinu – svađe, usamljenost, iscrpljenost, čak ni dug iza tih sjajnih fotografija. Društveni mediji su svijet vještačke sreće.“

Ta iluzija, tvrdi Seyitoglu, hrani kulturu stalnog poređenja. Životne prekretnice – proslave povodom rođenja djeteta, djevojačke večeri, zaruke, rođendani – sve se više izvode pred kamerom.

„Ono što bi trebali biti intimni porodični trenuci sada su inscenirani spektakli trošenja i glamura“, primjećuje ona.

„Tinejdžerke, naprimjer, osjećaju pritisak da kupuju beskrajne kozmetičke proizvode kako bi izgledale mlado i savršeno - kada su već mlade i lijepe.“

Posljedice se šire i na brakove. Mnogi muškarci, kaže Seyitoglu, žale se na terapijskim sesijama da njihove supruge očekuju poklone i geste modelirane prema onome što vide na internetu.

„Ovi zahtjevi ne proizlaze iz stvarne želje, već iz poređenja“, objašnjava ona. „Društvene mreže uče ljude da mjere ljubav kroz materijalno pokazivanje.“

Glasovi mlađih generacija

Pored stručnjaka, i sami mladi ljudi počinju artikulirati cijenu stalne povezanosti.

Jedna mlada žena, koja je razgovarala s TRT Worldom pod uvjetom anonimnosti, opisuje svoju odluku da napusti društvene mreže.

„Izbrisala sam sve svoje račune prije šest mjeseci“, kaže ona.

„U početku mi se činilo čudno, kao da sam izgubila dio identiteta. Ali sada su mi dani ispunjeni meditacijom, tihim šetnjama i vremenom za sebe.“

Dodaje da su joj nivoi anksioznosti opali i da se osjeća zadovoljnije nego ikada dok je samo skrolovala kroz beskonačne feedove.

„Shvatila sam da ništa ne propuštam – zapravo, propuštala sam vlastiti život gledajući u ekran.“

Ka radosti i zahvalnosti

JOMO (radost propuštanja) donosi drugačiju perspektivu, kažu stručnjaci.

Umjesto da se juri za onim što drugi rade, naglašava prisutnost, zahvalnost i prihvatanje.

Studija je otkrila da ljudi koji su prihvatili JOMO imaju veću vjerovatnoću da uživaju u samostalnim aktivnostima - čitanju, šetnji, vođenju dnevnika, slušanju muzike ili jednostavno uživanju u tišini – bez potrebe da to stalno objavljuju.

„Svako od nas već ima listu stvari na kojima je zahvalan“, kaže Seyitoglu. „Umjesto da se pitamo: 'Zašto nemam ono što drugi imaju?', možemo se pitati: 'Šta me je danas nasmijalo? Koje sam svjetlo primijetila? Koja jednostavna radost pripada samo meni?' Tu se zaista krije sreća.“

Kako digitalni svijet ubrzava, JOMO se može činiti kontrakulturnim, čak i buntovnim. Ipak, psiholozi ga ne vide kao povlačenje, već kao čin ponovnog uspostavljanja ravnoteže - način da se povrati obična ljepota života od tiranije beskrajnog poređenja.

Prelazak s FOMO na JOMO, sugerira Seyitoglu, ne znači potpuno napuštanje društvenih mreža, već promjenu odnosa s njima.

„Kada prestanete juriti za tuđim životima“, kaže ona, „ponovo otkrivate vlastiti.“