16. novembra se navršava 170 godina otkako je škotski misionar David Livingstone prvi put ugledao veličanstveni vodopad koji se proteže preko granice Zimbabvea i Zambije, događaj koji se dugo opisivao kao "otkriće" Viktorijinih vodopada.

Ali, je li ih on zaista otkrio?

Slično kao što se Kristoforu Kolumbu pripisuje da je “otkrio” Ameriku u 15. stoljeću, i u Africi je ovo područje bilo dobro poznato i naseljeno lokalnim zajednicama stoljećima prije Livingstoneovog dolaska. Oni su to mjesto poznavali kao Mosi-oa-Tunya, što znači “Dim koji grmi”.

Prepoznati kao jedno od sedam prirodnih svjetskih čuda i uvršteni na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine 1989. godine, vodopadi svake godine privlače milione posjetilaca, ali za lokalno stanovništvo njihovo značenje je mnogo dublje od turizma.

Kada je Livingstone stigao 16. novembra 1855. godine, navodno je u svoj dnevnik zapisao: “Prizori toliko divni da su na njih, u svom letu, morali gledati anđeli.”

Ali dok se on divio vodopadima, ljudi koji su stoljećima živjeli pored njih već su ih imenovali i poštovali.

Livingstone je kasnije opravdavao preimenovanje: “Uvjerivši se da smo gospodin Oswell i ja bili prvi Evropljani koji su ikada posjetili Zambezi u središtu zemlje… odlučio sam… da iskoristim isto pravo kao i Makololo, te sam dao jedino englesko ime koje sam pridodao bilo kojem dijelu ove zemlje.”

Livingstone se time pozivao na Williama Cottona Oswella, britanskog istraživača koji je putovao s njim, i na narod Makololo iz južne Afrike, koji mu je služio kao vodič.

Tako je ime “Viktorijini vodopadi” – po kraljici Viktoriji – predstavljeno svijetu, iako je Livingstone zabilježio i izvorni, autohtoni naziv.

Davanje imena, očito, nikada nije neutralno.

“Davanje imena je politički čin, čak i kada se predstavlja kao tehnički detalj. Svako ime ima svoju logiku i strukturu moći”, kaže politička geografkinja Ekaterina Mikhailova.

Ko ima pravo definirati otkriće?

Danas ova godišnjica ponovo otvara pitanja o tome ko ima pravo da definiše otkriće i zašto jedno od najvećih prirodnih čuda Afrike i dalje nosi ime britanske kraljice, a ne ono koje su mu dali ljudi koji su živjeli pored njega stoljećima.

“To je kolonijalizam. Livingstone je želio udovoljiti kraljici Viktoriji”, kaže za TRT World dr. Chipo Dendere, zimbabveanska politička naučnica i istraživačica.

„Time je oduzet veliki dio osjećaja pripadnosti koji su lokalni stanovnici imali“, kaže Dendere, komentirajući posljedice po lokalne zajednice i njihovo kulturno nasljeđe.

Dendere objašnjava da, iako trenutno ne postoje zvanični napori vlade da preimenuje vodopade, primjećuje rastući trend među Zimbabveancima da u svakodnevnom govoru koriste izvorno ime Mosi-oa-Tunya.

„Ne da bi se zvanično preimenovalo“, kaže ona, „ali sam primijetila da lokalci sve češće koriste izvorna imena”.

Njeni komentari odražavaju širi stav koji se može vidjeti na internetu, gdje korisnici ističu da je Livingstoneovo takozvano „otkriće“ zanemarilo ranije prisustvo naroda Lozi i Tonga, koji su generacijama živjeli u toj regiji.

Rasprava o preimenovanju nije samo simbolična.

Članak iz turističke industrije iz 2014. godine naveo je da, kada je vladajuća stranka u Zimbabveu predložila da se vodopadi zvanično preimenuju u Mosi-oa-Tunya, neki predstavnici industrije su se tome usprotivili, navodeći troškove rebrendiranja i zabrinutost zbog prepoznatljivosti među stranim turistima.

Naučnici koji se bave kritičkom toponimijom tvrde da su kolonijalni nazivi mjesta bili instrument brisanja i kontrole.

Kažu da davanje imena predstavlja “dio načina na koji se simbolički i materijalni poredak proizvodi i reproducira, služeći kao način normaliziranja ili legitimiranja dominantnih odnosa moći”.

Nije izoliran slučaj

Priča o Viktorijinim vodopadima nije izolirana.

U istočnoj Africi, jezero Victoria nazvao je britanski istraživač John Hanning Speke 1858. godine po kraljici Viktoriji, iako je lokalni naziv Baganda naroda Nnalubaale, što znači “majka bogova zaštitnika”, a naziv Luoa je Namlolwe, što znači “beskrajno jezero”.

Jezero Albert na granici Ugande i Demokratske Republike Kongo izvorno se zvalo Mwitanzige (“jezero koje je porazilo skakavce”) među lokalnim grupama, ali je preimenovano po princu Albertu.

Ipak, usred napetosti između nasljeđa i komercijalnih interesa, postoje razlozi za nadu.

Daleko u Australiji, autohtone aboridžinske zajednice godinama se zalažu za preimenovanje pejzaža od kojih su mnogi nosili otvoreno rasistička i kolonijalna imena. Danas su mnoga izvorna imena vraćena.

U Africi bi se uskoro mogao dogoditi sličan proces.

„Teško je“, priznaje Dendere, „ali postoji mnogo lokalnih inicijativa. Jedan lokalni poglavica u Viktorijinim vodopadima organizira obilazak nakon posjete vodopadima kako bi ljude dodatno obrazovao o znamenitostima i drugim dijelovima lokalne kulture. Mislim da je to veoma dobro“.

Ovo naglašava tihi, ali snažan pokret vraćanja kulturnog identiteta – ne kroz sukob, već kroz obrazovanje i svakodnevni jezik.

16. novembar može poslužiti kao praktična godišnjica koja obilježava trenutak kada je Evropljanin imenovao Mosi-oa-Tunyu. Ali ne bi smio zasjeniti mnogo dublju historiju zemlje, njenog naroda i načina na koji svijet pamti i imenuje jedno od svojih najvećih prirodnih čuda.