Kada papa Lav XIV stigne u Turkiye 27. novembra povodom obilježavanja 1700. godišnjice Prvog nicejskog sabora, on neće samo pratiti drevnu rutu hrišćanske historije.

Njegova posjeta stoji na sjecištu teologije, sjećanja, diplomatije i identiteta – priznanje da su temelji hrišćanstva kakvo danas poznajemo postavljeni ne na Zapadu, već u gradovima, dolinama i mjestima Anadolije.

Putovanje Pape, koje uključuje susrete s turskim liderima u Ankari i veliku liturgijsku ceremoniju u Izniku (Nici), već se proglašava jednom od najsimboličnijih papinskih posjeta u posljednjim decenijama.

Da bi se razumjelo zašto, potrebno je vratiti se samoj geografiji. Malo koje regije imaju toliki značaj u ranohrišćanskoj historiji kao Anadolija, što ističe profesor Zafer Duygu s Univerziteta Dokuz Eylul u Izmiru.

„Razvoj hrišćanstva u antici i kasnoj antici ima svoju centralnu geografiju“, kaže on. „Naziv ‘hrišćanin’ prvi put je korišten u Anadoliji. Prema Djelima apostolskim, termin – izveden od ‘Christos’, što znači Mesija – prvi put je primijenjen u Antiohiji krajem prvog stoljeća.“

To znači da je sam naziv vjere, mnogo prije nego što je putovao kontinentima, oblikovan na tlu današnje Turkiye.

Anadolijska blagoslov

Duygu naglašava da su najranije hrišćanske zajednice i crkve nastale širom ovog prostora.

„Kada pogledate Pavlove misionarske puteve“, kaže on, „Anadolija zauzima centralnu ulogu.“ U Knjizi otkrivenja, sedam crkava – Efes, Smirna, Pergam, Tijatira, Sard, Filadelfija i Laodiceja – sve su se nalazile u zapadnoj Anadoliji. „Ove zajednice smatrane su najznačajnijim u antici.“

Ovaj region je također dao neke od najuticajnijih ranih mučenika i teologa Crkve. „Ignjatije iz Antiohije, Polikarp iz Smirne – to su najraniji mučenici i ključne ličnosti u oblikovanju hrišćanske teologije.“

Kroz Kapadokiju, Frigiju, Bitiniju i Egejsku obalu, hrišćanska misao je cvjetala. Kapadokijski Oci – Vasilije Veliki, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise – postavili su intelektualne temelje doktrine Trojstva.

Ovdje su nastali cijeli pokreti, kako ortodoksni, tako i druge sekti koje je glavna struja hrišćanstva potisnula, od Marcijona u Sinopeu do Montanusa u Frigiji.

„Ima toliko svećenika koje bismo mogli nabrojati“, kaže Duygu, „mogli bismo davati sve više primjera. Sveti, mučenici, teolozi – velika većina potiče iz Anadolije.“

Ovo nije regionalno preuveličavanje. Prvi veliki sabori hrišćanskog svijeta – skupovi koji i danas povezuju gotovo sve glavne hrišćanske tradicije – održani su u Anadoliji.

Između 325. i 553. godine, Nicaea, Carigrad, Efes, Helesedon i druge regije bili su domaćini rasprava koje su oblikovale globalnu hrišćansku ortodoksiju.

„Ovi sabori ostaju obavezujući za svaku hrišćansku zajednicu koja danas nosi taj naziv“, kaže Duygu.

Nicejska ostavština

„Sabor u Nici 325. godine jedan je od najodlučnijih trenutaka, a održan je upravo ovdje, u današnjem Izniku“, kaže on.

Značaj nicejskog sabora teško je precijeniti. Sabor, sazvan od cara Konstantina –„koji je integrisao Crkvu u državni sistem“ – donio je nicejsko vjerovanje, temeljnu deklaraciju hrišćanskog vjerovanja.

Prema ovom vjerovanju, Isus Krist nije bio stvoreno biće, već „jedne suštine“ (homoousios) s Bogom Ocem.

„U Nici je potvrđeno vjerovanje da je Krist potpuno božanski i vječan“, kaže on. Arije i njegovi sljedbenici, koji su imali alternativna gledišta o prirodi Krista, bili su izopćeni.

Ipak, značaj Sabora nije bio isključivo teološki. On je također strukturirao administrativnu hijerarhiju Crkve. Rim, Antiohija i Aleksandrija bili su određeni kao glavni centri, svakom je dodijeljen patrijarh. To je kasnije dovelo do stoljeća rivalstva, raskola i sukobljenih zahtjeva za autoritetom – ali okvir je postavljen u Izniku.

„Car je stvorio crkvenu hijerarhiju“, kaže Duygu. „Njena svrha bila je politička: proširiti centralnu vlast putem Crkve.“

U svjetlu toga, posjeta pape Lava XIV nosi dubok simbolički značaj. Papa je istovremeno duhovni vođa i šef države. Njegov program odražava obje uloge: diplomatski sastanci u Ankari, a zatim hodočašće u Iznik za zajedničku ceremoniju s patrijarhom Bartolomejom, grčko-pravoslavnim patrijarhom Fenera, uz očekivane deklaracije.

Vječna veza

Peder Severin, svećenik crkve Marije Majke Rožarija u istanbulskom distriktu Bakirkoy, ističe emocionalno i duhovno značenje posjete. „Turkiye je izuzetno važna za hrišćanstvo u historijskom smislu. Prvih 300 godina Crkve prošlo je na ovim prostorima.“

Za hrišćane koji danas žive u Turkiye, Papa predstavlja podsjetnik na drevne korijene, ali i znak uključenosti. „Mi smo dio ove zemlje“, naglašava on. „Želimo doprinijeti njenoj budućnosti.“

Kako se pripreme intenziviraju, a Iznik očekuje priliv hodočasnika, svećenika, učenjaka i novinara, svjetska pažnja ponovo se usmjerava na taj mirni grad uz jezero, gdje se jednom odvila doktrinarna revolucija.

„Ovo je Papino prvo putovanje u inostranstvo. Ostat će zabilježeno u historiji.“