Dvije sedmice prije nego što je palestinsko-američka rediteljica Cherien Dabis planirala započeti snimanje filma „Sve što je ostalo od tebe“, filmska ekipa bila je primorana evakuisati se iz Jerihona, na okupiranoj Zapadnoj obali, nakon prekograničnog napada Hamasa na Izrael.

U početku je planirano da se 10 posto filma snimi na Kipru, pod grčkom upravom, ali je ekipa započela snimanje na tom ostrvu kada se situacija u Palestini pogoršala. Produkcija je zatim premještena u Jordan, gdje je najveći dio filma snimljen u palestinskim izbjegličkim kampovima na sjeveru zemlje.

S otprilike četvrtinom filma koja je još trebala biti dovršena, finansijska ograničenja odgodila su završni dio snimanja, koji je naposljetku realiziran u Grčkoj, uključujući Atinu i Rodos.

Dvije godine kasnije, međunarodna distribucija planirana je za početak 2026. godine, dok je američka premijera zakazana za 9. januar.

TRT World je dobio ekskluzivno pravo da pogleda film prije njegove svjetske premijere.

Sada, dok krhko primirje u Gazi i dalje traje, film koji obuhvata sedam decenija raseljavanja i istrajnosti jedne palestinske porodice postaje mikrokozmos historijske borbe cijelog naroda.

Kao kandidat za Oscara 2025. godine u kategoriji Najbolji međunarodni igrani film, Dabisin film prikazuje priču palestinske porodice kroz tri generacije – od Nakbe 1948. godine do 2022.

Film, u kojem glumi četvero članova iste porodice, pokazuje kako historijska trauma i danas oblikuje palestinske živote.

„Sve što je ostalo od tebe“ započinje retrospektivom.

Palestinska majka Hanan, koja pripovijeda priču, vodi gledaoce kroz porodičnu sagu koja seže do Nakbe – trenutka kada su jevrejski doseljenici protjerali stotine hiljada Palestinaca i uspostavili državu Izrael.

Hanan – koju tumači sama Dabis – starija je žena u 2022. godini. Govoreći tiho, ali odlučno pred kamerom, kaže: „Ne znate mnogo o nama. Uredu je, nisam ovdje da vas optužujem, već da vam ispričam ko je moj sin. Ali da biste to razumjeli, moram vam ispričati šta se dogodilo njegovom djedu.“

Višestruke uloge

Dabis u filmu ima više uloga – ona je scenaristica, glumica i rediteljica, ističući da su te uloge „različite strane istog procesa pripovijedanja, gdje jedna nadopunjuje drugu“.

Kaže da joj je „duboko poznavanje scenarija i razumijevanje rediteljske vizije“ pomoglo da oblikuje vlastiti pogled na lik Hanan.

„To pojednostavljuje proces, tjera me da zaronim duboko u materijal i vlastite namjere te me održava uključenom u sve dijelove stvaralačkog procesa“, objašnjava Dabis.

Četrdesetosmogodišnja rediteljica za TRT World kaže da film „uronjava publiku u četiri različita vremenska perioda, obuhvatajući 76 godina historije jedne porodice – od 1948. do 2022. godine“, te da se suočila s izazovom prikazivanja porodice kroz više decenija:
„Kroz cijeli film postoje veliki vremenski skokovi. Ponekad preskačemo tridesetak godina unaprijed.“

Odmah nakon što upoznajemo Hanan u 2022. godini, film prelazi na scenu iz 1988, u kojoj su dvojica tinejdžera – Hananin sin Noor i njegov prijatelj Malik – koji se pridružuju improvizovanom protestu dok demonstranti uzvikuju: „Žrtvujemo svoje duše i krv, o Palestino!“

Tokom sukoba koji slijedi, neko vikne Nooru da uskoči u stari parkirani automobil kako bi se sklonio od metaka koje ispaljuju izraelski vojnici.

Šta se dogodilo s Noorom – ostaje nepoznato.

Radnja nas zatim vraća u 1948. godinu, kada Noorov djed, Sharif (Adam Bakri), kao mladić, odbija da preda svoju kuću i voćnjak narandži u Jaffi izraelskim vojnicima.

Svoju suprugu Muniru i djecu već je ranije poslao na sigurno, u Nablus, na okupiranoj Zapadnoj obali, kod njenog brata.

Ubrzo potom, izraelske snage putem megafona objavljuju da je „grad Jaffa sada pod izraelskom vlašću“.

Sharif zatim svjedoči kako njegovu kuću zauzima porodica doseljenika, a on završava u radnom logoru, gdje obavlja fizičke poslove sve dok ga ne pogodi srčani udar.

Preživljava i ponovo se sastaje sa svojom porodicom u Nablusu. Kosa i brada su mu porasle, iscrpljen je, ali njegova supruga i djeca presretni su što ga vide živog.

Dabis kaže da je lik Sharifa inspirisan njenim ocem, koji je prognan iz Palestine 1967. godine.

Navodi da mu je trebalo „mnogo godina“ da dobije strano državljanstvo i osigura svoje „pravo da jednostavno posjeti porodicu i jedini dom koji je ikada poznavao“.

Dabis je odrasla u dijaspori, ali je mogla suosjećati s ocem, koji je s vremenom postajao „sve razočaraniji, sve više opsjednut svime što se tiče Palestine. Njegovo zdravlje je počelo propadati zbog bijesa koji je osjećao prema političkoj situaciji, prema nepravdi svega toga“.

Kaže da se njen vlastiti identitet oblikovao kao reakcija na očevu frustraciju i patnju:
„Željela sam pronaći drugačiji put – način da pustim prošlost i da se umjesto toga fokusiram na budućnost. Na put naprijed“, kaže Dabis.

„Način da svoj vlastiti bol i tugu pretočim u djelovanje, u nešto korisno.“

Vjeruje da svijet mora imati na umu da zločini nad Palestincima nisu započeli prije dvije godine, nakon 7. oktobra.

„Bez razumijevanja 1948. godine, nemoguće je shvatiti razmjere i kontinuitet onoga što se danas događa u Gazi. Današnji genocid dio je istog ciklusa oduzimanja zemlje i etničkog čišćenja koji je tada započeo.“

Prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi, od oktobra 2023. godine u izraelskom genocidnom ratu ubijeno je više od 67.000 Palestinaca, većinom žena i djece, a područje je u velikoj mjeri postalo nenastanjivo.

„Film potiče povezanost i dijalog“, kaže Dabis. „Postoji mogućnost iscjeljenja i obnove kada se okupimo da ga zajedno pogledamo. S obzirom na sve što smo svjedočili proteklih godina, mislim da bi nam svima to moglo dobro doći.“