„Orešnik“ je najnovija hipersonična eksperimentalna balistička raketa srednjeg dometa, kako su je predstavile ruske vlasti. Dana 21. novembra predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin naredio je da se ovo naoružanje „testira“ na ukrajinskom gradu Dnjepru. „Testovi su prošli uspješno. Cilj lansiranja je postignut“, objavio je šef države istog dana u večernjim satima.

Takozvana „meta“ bio je pogon Južmaš – veliko ukrajinsko preduzeće za proizvodnju raketno‑svemirske tehnike i druge visokotehnološke proizvodnje. Ove godine pogonu je navršeno 80 godina – odluka o izgradnji donijeta je 21. jula 1944. nakon oslobađanja Dnjepra od njemačke okupacije. Na njemu su se proizvodili raketni motori, sateliti, vjetroturbine, oprema za prehrambenu industriju, trolejbusi i autobusi.

Prema podacima ruskih medija, pogon je u potpunosti uništen šestim udarima. Navodi se da je preduzeće, između ostalog, korišteno i za popravke američkih oklopnih vozila Bradley i njemačkih tenkova Leopard. Također je oštećena zgrada centra za rehabilitaciju osoba s invaliditetom – uništen je kotao i razbijeni su prozori, saopštio je gradonačelnik Dnjepra Boris Filatov. U gradu su izbili i požari.

„Danas je bila nova ruska raketa. Sve karakteristike – brzina, visina – govore da je bila riječ o međukontinentalnoj balističkoj raketi. Sada se rade ekspertize. Očigledno je da Putin koristi Ukrajinu kao poligon“, prokomentarisao je napad predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski.

O najnovijem ruskom razvoju zna se malo, dok traju analize ostataka. Međutim, eksperti su gotovo jednoglasni u mišljenju da je „Orešnik“ mobilni zemljišni kompleks napravljen na bazi RS‑26 „Rubež“. Možda je u pitanju i sam RS‑26. Potencijalne karakteristike: stepenasta balistička raketa srednjeg dometa, dužina blizu 20 metara, tačnost 100-150 metara, početna masa od 36 do 50 tona.

Sporazum o likvidaciji raketa srednjeg i manjeg dometa (RMSD) zabranio je rakete srednjeg dometa. Ronald Reagan i Mihail Gorbačov potpisali su ga u decembru 1987. godine u Washingtonu. Sporazum se odnosio na rakete kopnenog baziranja dometa od 500 do 5.500 kilometara. Takve rakete mogu nositi nuklearnu bojevu glavu.

2018. godine NATO je optužio Moskvu za kršenje sporazuma, a 2019. Sjedinjene Države su zvanično izašle iz njega. Nakon njih to je učinila i Rusija.

O čemu je govorio Putin?

Kasnije je ruski predsjednik Vladimir Putin obećao da će „humanitarnim razlozima“ upozoravati građane Ukrajine na pripremane napade takozvanim „Orešnikom“.

„Otvoreno i javno, bez straha od protivljenja neprijatelja, koji također dobija tu informaciju“, rekao je, pojasnivši da se „hipernova“ ne može oboriti sistemima PVO-a, te da Kremlj, prema njegovim riječima, nema razloga za zabrinutost.

Istovremeno je nagovijestio da je lansiranje rakete na Ukrajinu odgovor na dozvolu Sjedinjenih Američkih Država da se gađaju vojne mete na teritoriji Rusije. „Uvijek smo preferirali, i sada smo spremni, rješavati sva sporna pitanja mirnim sredstvima. Ali spremni smo i na bilo koji razvoj događaja. Ako u to još neko sumnja, uzalud. Odgovor će uvijek uslijediti“, upozorio je ruski lider.

Odgovornost za „razmjere“ tog odgovora također se prebacuje na zemlje Zapada. Dakle, ako je sada pogođen Južmaš, onda u slučaju potrebe pristup može biti i stroži, pa i nuklearan. Koje konkretne akcije savezničkih država Ukrajine mogu dovesti do takvih posljedica, Putin nije precizirao.

Na toj pozadini postavlja se pitanje: koliko raketa uopće Rusija može imati. Ako govorimo o raketama srednjeg dometa – do 5.000 km – teško je zamisliti da se radi o hiljadama primjeraka. Čak i u savremenim uslovima za izradu stotina raketa biće potrebne mnoge godine, pojašnjava za TRT Jurij Romanjuk, predsjednik Sveukrajinske organizacije „Ukrajina u NATO“.

„Ovo nisu međukontinentalne balističke rakete koje su gađale SAD ili Kanadu. Ovo su rakete srednjeg dometa koje mogu udariti uglavnom po Evropi. Naprimjer, s teritorije Urala mogu, hipotetički, pogoditi London, Berlin ili Rim. Mogu pretpostaviti da ih ima ograničen broj. Sigurno se ne radi o stotinama. Moguće je da ih ima nekoliko desetina“, kaže stručnjak.

S druge strane, kako su izračunali analitičari iz izdanja Defence Express, u posljednjih 20 godina Kremlj je akumulirao više od 500 međukontinentalnih balističkih raketa različitih tipova koje mogu preći više od 10.000 km. Oni su također ustvrdili da je udar na Dnjepr mogao biti generalna proba za nuklearni udar.

Međutim, sudeći po izjavama ruskog predsjednika, vjerovatniji motiv napada je demonstracija sile. Strategija ruskog zapovjedništva svodi se na to da prijeti Zapadu „nuklearnim“ kako bi oni prestali pomagati Ukrajini, a po Ukrajini nastavili udarati, ali neniuklearnim oružjem.

„To je podizanje uloga“, kaže Jurij Romanjuk. „Princip Kremlja je da na eskalaciju odgovara eskalacijom. Cilj je da Zapad posustane i prestane pomagati Kijevu. Rusija je također zvanično priznala postojanje raketa srednjeg dometa u svom naoružanju, iako su one bile zabranjene Sporazumom o likvidaciji raketa srednjeg i manjeg dometa (RMSD). To predstavlja direktnu prijetnju i saveznicima Kijeva u Evropskoj uniji.“

Kako će Zapad odgovoriti i šta će biti s Ukrajinom?

Predsjednik Sveukrajinske organizacije „Ukrajina u NATO“ Jurij Romanjuk konstatuje da, generalno gledano, Zapad vjerovatno neće znatnije odgovoriti. To potvrđuje odsustvo ozbiljne reakcije na eskalaciju kroz uključivanje vojnih snaga Sjeverne Koreje. Sa strane zapadnih saveznika nije uslijedilo ništa osim „izražavanja zabrinutosti“ na marginama Vijeća sigurnosti UN i u okviru NATO‑a.

Međutim, on ne isključuje reakciju pojedinih država: „Ohrabruje stav britanskog premijera Keira Starmera, koji je obećao udvostručiti podršku Ukrajini. Načelnik Generalštaba odbrane Velike Britanije Anthony Radakin bio je u susretu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim i generalom Oleksandrom Syrskim. Ohrabruje i podrška Poljske te baltičkih zemalja. Te države zaista shvataju opasnost iz Moskve.“

Među posljedicama je i rast potražnje za sistemima PVO Patriot i HIMARS u Evropi. Pored toga, Sjedinjene Američke Države su prošle sedmice u Poljskoj otvorile svoju vojnu bazu s proturaketnim sistemom Aegis Ashore, koja može presretati potencijalne raketne udare iz Ruske Federacije, na primjer iz Kalinjingradske oblasti. „U tome je suština odgovora na koji se može računati“, kaže Romanjuk.

Što se posljedica za Ukrajinu tiče, mnogo će zavisiti od PVO. Zemlja osjeća manjak sredstava za odbijanje raketnih udara, kakvi su bili izvedeni protiv Dnjepra. „Raketa koju je lansirala Rusija ima razdjeljivu bojevu glavu i najmanje šest bojevih glavica. Dakle, iz jedne rakete izlazi šest manjih projektila. Sistema PVO u Dnjepru je manje razvijen nego, na primjer, u Kijevskoj oblasti. Ona je prepoznala i uspjela oboriti samo jednu metu, a ostale propustila“, pojašnjava stručnjak.

Pored naoružanja, zemlja također treba i vojnike. Kao što je podsjetio Romanjuk, u Velikoj Britaniji je iskazana spremnost da se uključe u borbena djelovanja. Po njegovim riječima, mogu se pridružiti i Poljska, baltičke zemlje, Francuska, Danska, Nizozemska i Finska: „Ako front počne padati, zapadni saveznici mogu poslati pojačanja. Ukrajini treba veliki broj vojnika – to nije samo aktuelan i gorući problem. U stvari, danas je to pitanje opstanka i nacionalne sigurnosti države.“

Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, ne treba očekivati odlučan odgovor, napominje Romanjuk. Prema njegovim riječima, stav Donalda Trumpa može se naslutiti iz objava njegovog sina Donalda Trumpa Jr. On je oštro osudio odluku Joea Bidena da odobri gađanje teritorije Rusije raketama ATACMS, dok istovremeno nijednom nije reagovao na napade „Orešnikom“ na Ukrajinu. Stoga se od Trumpa i njegovog tima ne može očekivati mnogo.