Cisterna Nuruosmaniye izgrađena je tokom podizanja kompleksa Nuruosmaniye, čiju je gradnju 1748. godine započeo sultan Mahmud I, a nakon njegove smrti 1755. godine završio njegov brat, sultan Osman III.
Objekat je izgrađen kako bi učvrstio teren pod nagibom na kojem se nalazi džamija Nuruosmaniye i odvodio nakupljenu vodu prema Zlatnom rogu. Smatra se jednim od inženjerskih rješenja iz osmanskog perioda.
Restauracija historijske cisterne
Ovaj objekat ispod kompleksa bio je uglavnom prekriven naslagama mulja, blata i šuta sve do početka opsežnih restauratorskih radova, pokrenutih početkom 2010-ih godina.
Tokom radova iz cisterne je uklonjeno 420 kamiona mulja i blata, čime je objekat ponovo otkriven. Cisterna Nuruosmaniye danas je domaćin kulturnih događaja.
Od 118 evidentiranih cisterni, 33 danas više ne postoje
Arzu Ulas, istraživačica Centra za primijenjena istraživanja vakufske kulture i civilizacije Univerziteta Fatih Sultan Mehmet Vakıf, poznata po istraživanjima podzemnih građevina na Historijskom poluotoku, te autorica knjige „Podzemne građevine Istanbula u svjetlu osmanskih dokumenata“, koju je objavila Generalna direkcija vakufa pri Ministarstvu kulture i turizma, govorila je o cisterni Nuruosmaniye, kao i o mjestu i značaju istanbulskih podzemnih građevina u vodenoj civilizaciji grada.
Ulas je kazala da je u području Historijskog poluotoka, koje je s tri strane okruženo morem, jedna od najvažnijih potreba bila dostupnost vode i njeno skladištenje, zbog čega su u gradu izgrađene brojne cisterne koje su sačuvane do danas.
Navela je da su cisterne izgrađene u Istanbulu evidentirali na osnovu dokumenata iz osmanskih arhiva i savremenih terenskih istraživanja.
„Evidentirali smo ukupno 118 cisterni. Neke od njih izgrađene su u periodu Istočnog Rimskog Carstva, dok su u osmanskom periodu izgrađene nove, a postojeće su održavane i popravljane. Međutim, utvrdili smo da 33 od te 118 cisterne danas više ne postoje“, kazala je.
Cisterne kao dio osmanske urbanističke politike
Govoreći o džamiji Nuruosmaniye, prvoj istanbulskoj džamiji izgrađenoj u baroknom stilu, koja se nalazi na uzvišenju Cemberlitas, Ulas je istakla:
„U osmanskoj urbanističkoj politici oko džamija su građeni kompleksi i mahale kao prostori društvenog života. Zato je jedna od najvažnijih potreba bila voda i njeno skladištenje. Kako bi se zadovoljile potrebe stanovništva u tim kompleksima, ispod džamija su građene cisterne. Ovaj objekat koji vidimo služio je kao cisterna za vodu džamije Nuruosmaniye.“
Ulas je naglasila da Istanbul posjeduje jedinstvena djela kako iznad tako i ispod zemlje, te nastavila:
„U drevnom gradu Istanbulu, pored veličanstvene arhitekture koja oblikuje njegovu panoramu, nalaze se i izvanredna i rijetka ostvarenja podzemne vodene arhitekture. Ova djela predstavljaju najljepše dokaze i nijeme svjedoke civilizacija koje su kroz historiju nastanjivale ovaj grad. Podzemne građevine svjedoče i o tadašnjem umjetničkom izrazu, arhitektonskoj estetici i inženjerskim dostignućima tih civilizacija. Povezujući prošlost i budućnost, one uljepšavaju naš grad.“
Izazovi istraživanja podzemnih građevina
Ulas je govorila i o izazovima s kojima se suočavala tokom dokumentovanja i otkrivanja historijskih podzemnih građevina:
„Na kraju uskih podzemnih prolaza nailazite na mračne i prostrane građevine. Jedan od najvećih izazova bio je fotografisati te cjeline i osvijetliti njihovu unutrašnjost. Uprkos poteškoćama, ovaj posao obavili smo timski, ulazeći čamcima u poplavljene cisterne ili roneći s bocama za kisik. Tako smo dokumentovali svaki detalj podvodnog arheološkog sloja cisterni, kao i njihove arhitektonske elemente.
Podzemna arhitektura zapravo je poput ogledala koje je povezano s arhitekturom na površini. Posebno me ispunjavaju uzbuđenjem i ponosom otkrića o tome kako je voda iz cisterne u koju se ulazilo kroz Edirnekapı stizala do kuhinje palače Topkapi, kao i činjenica da smo uspjeli pronaći dijelove vodovodnog sistema kojim se ta voda dopremala, iako su neki njegovi dijelovi danas izgubljeni.“













