Od 2002. godine svakog 26. septembra obilježava se Evropski dan jezika, kada Evropa slavi svoju višejezičnost.

U knjizi „Rekonstrukcija identiteta potčinjenih, učenika engleskog: Jezik, oslobođenje i liderstvo u južnoj Aziji“, koja bi uskoro trebala izaći u javnost, govori se o tome koliku moć može imati jezik kada je riječ o karijeri, uspjehu, društvenom životu pa čak i izlasku iz siromaštva.

Abdul Karim je rođen u skromnoj porodici u Bangladešu u kojoj se govori bengalski. Školovao se na maternjem jeziku, ali je uspio da savlada jednu od najtežih prepreka u Južnoj Aziji – ispit za državnu službu iz engleskog jezika.

Ne samo da je ušao u diplomatsku službu svoje zemlje, već je kasnije i diplomirao na Harvardu.

Njegova priča, vođena ne privilegijama, već učenjem engleskog jezika, leži u srži knjige pod naslovom „Rekonstrukcija identiteta potčinjenih učenika engleskog jezika: Jezik, oslobođenje i liderstvo u južnoj Aziji“, koja bi trebalo da bude objavljena u januaru 2026. godine.

Autori Aamir Hasan i Nadeem Hussain tvrde da je za milione stanovnika južne Azije koji potječu iz siromašnih i radničkih sredina, engleski manje kolonijalna relikvija, a više alat, onaj koji im pomaže da se popnu na stepenice gdje se donose odluke, uspostavljaju kvalifikacije i prilike koje ih mame.

"Engleski smo vidjeli kao jezik inkluzije... koji otključava nečiji liderski potencijal", kaže Hussain, stručnjak za javnu politiku i ekonomski razvoj, za TRT World. „Tradicionalno se na njega gleda kao na kolonijalno naslijeđe. Ovo je drugačija perspektiva koju mi ​​donosimo.“

Hasan, koautor knjige, ide dalje: „Sada smo u dobu koje je daleko iza kolonijalne ere. Engleski kao globalna lingua franca je dobro odvojen od svoje uloge u kolonijalizmu. Danas, barijere koje stvara nameću lokalne elite – savremeni čuvari kapija.“

U kontekstu knjige, elite se najbolje opisuju kao oni koji igraju ulogu u omogućavanju hijerarhija klase i kaste, ili oni koji imaju moć da utječu na politike. To također uključuje one s društvenim privilegijama, lakim pristupom prilikama i generacijskim bogatstvom.

Knjiga se oslanja na terenski rad u šest zemalja - Afganistanu, Bangladešu, Indiji, Nepalu, Pakistanu i Šri Lanki - i prati ljude koji nisu odrasli izloženi engleskom jeziku: bez engleskog kod kuće, bez škola na engleskom jeziku i bez okruženja u kojem se govori engleski.

Pa ipak, ovi ljudi su pronašli načine da ga savladaju – pamtili su komentare s kriket-mečeva, čitali engleske novine i vježbali putem interneta.

Rezultati su često bili životno prijelomni – kao u slučaju kćerke vozača rikše iz Karačija, koja je učila engleski kao školski predmet, dobila stipendiju za poslovnu školu i danas zarađuje više nego što je njen otac zaradio tokom cijelog života.

Knjiga je otkrila da za ove pojedince engleski nije izbrisao njihovo porijeklo.

Knjiga donosi poznatu naraciju o engleskom kao „jeziku gospodara“. Za one koji su izostavljeni, engleski često izaziva osjećaj isključenosti i neprijatnosti. Ali kada ga usvoje, isti jezik može potpuno promijeniti situaciju – otvarajući vrata, jačajući samopouzdanje i pomažući im da se razviju u lidere u svojim oblastima.

Kao što jedna indijska istraživačica, 29-godišnja Shruti, kaže: „Čitanje, pisanje i diskusije o naučnim radovima odvijaju se na engleskom, pa moja kompetencija dolazi do izražaja kad se pokaže moj engleski.“

Autori ovaj fenomen opisuju kao „liderstvo kroz engleski“. Engleski ne samo da olakšava pronalaženje posla, već ljude stalno stavlja u situacije gdje mogu da se dokažu, usavrše svoje vještine i budu viđeni od većeg broja klijenata ili publike.

Međutim, pristup engleskom jeziku ostaje duboko nejednak, naročito u postkolonijalnim južnoazijskim društvima.

Hussain ukazuje na elite koje javno propovijedaju ponos lokalnim jezikom dok privatno šalju svoju djecu u skupe škole na engleskom. Ista ta elita često je najveći kritičar jedinstvenog školskog sistema za svu djecu.

U Pakistanu, Hasan ovu pojavu naziva „jezičkim aparthejdom“: namjerno podijeljen obrazovni sistem u kojem većina dobija slabo obrazovanje na maternjem jeziku, dok mala manjina pohađa elitne škole na engleskom.

„Rješenje nije da se engleski uništi“, kaže Hussein. „Rješenje je da pristup bude pravedan. Ako zaista žele da prekinu krug siromaštva, moraju da nauče engleski.“

Hussain naglašava da, iako engleski i dalje nosi kolonijalni teret toga što se smatra jezikom prestiža, stvarnost je da njegovo učenje može otvoriti vrata mogućnostima koja bi inače ostala zatvorena.

Dakle, za autore, engleski nije zamjena za lokalne jezike, već dodatak - dodatni ključ potreban za otvaranje određenih zaključanih vrata. Neki koji ga savladaju čak ponovo pronalaze ponos u svojim maternjem jeziku, jer im engleski omogućava da te jezike brane i slave na većoj sceni.

A lične priče o uspjehu nakon učenja jezika nastavljaju se gomilati: student iz pakistanskog Sinda koji je sam naučio engleski jezik čitajući novine, uspio je upisati Univerzitet u Karačiju, a sada završava doktorat na Univerzitetu Massachusetts (UMass) u Bostonu; državni službenik koji je napredovao do pozicije direktora Akademije za državnu upravu. Drugi su se pridružili Ujedinjenim nacijama ili stranim ambasadama.

Njihovi putevi ne brišu nejednakost, ali, kako autori ističu, pobijaju stavove da samo elite zaslužuju glas.

Priča Abdul Karima najbolje to ilustruje – poznavanje engleskog jezika za njega je bilo ključni alat, poput pajsera, koje je otvorilo vrata mnogim prilikama.