Jenen Hani Alzwarah, Palestinka i studentica medicine, odrasla je sa svojom porodicom u malom selu Juhor ad-Dik, u centralnoj Gazi. Djetinjstvo je provela okružena knjigama, porodičnim ručkovima petkom nakon molitve i fudbalskim utakmicama. „Bila sam veoma sretno dijete“, rekla je 23-godišnjakinja za TRT Español.

Ali, kao i kod mnogih Palestinaca, njena sjećanja iz djetinjstva često su obilježena nasiljem okupacije i izraelskim ofanzivama. Proživjela je tri vojne operacije, a operacija iz 2014. godine ostavila je kod nje neizbrisiv trag.

„To je bilo prvi put da sam zaista shvatila cijenu izraelske okupacije“, ispričala je. „Vidjela sam kako moja porodica pati zbog raseljavanja. Izgubila sam daidžu, s kojim sam imala veoma blizak odnos, a i tetku. Nikada neću zaboraviti strah kada su se bombardovanja približavala, niti svakodnevnu borbu za pronalaženje hrane i vode.“

Sa 18 godina, suočena s malim mogućnostima s kojima se mnogi Palestinci susreću i nakon što je dobila stipendiju za studije medicine na Kubi, Jenen je odlučila da napusti Gazu.

Kuba i životna prilika

2021. godine, pod izraelskom blokadom koja već 18 godina kontrolira sve što ulazi i izlazi iz Gaze, Jenen nije bila sigurna hoće li moći preći granični prijelaz Rafah. Na svom putu za Egipat morala je proći kroz sedam kontrolnih punktova, gdje Palestinci riskiraju da ih vlasti odbiju. Zatim se ukrcala u avion za Francusku. Pet dana kasnije sletjela je u Havanu: to je bio njen prvi put da je napustila Gazu, u potpuno novom okruženju i bez znanja španskog.

Međutim, njeni dobri akademski rezultati u Gazi omogućili su joj da bude jedna od 25 izabranih za stipendiju koju je ponudila Kuba, koja je pokrivala školarinu i smještaj. Sa Havanom kao novom destinacijom, Jenen je započela godinu predmedicinskih studija, što je bio uvjet za pristup medicinskom programu koji traje šest godina.

Uprkos tome, Kuba joj nije bila sasvim strana. Bila je upoznata s njenim antiimperijalističkim naslijeđem i solidarnošću ostrva s Palestinom. Njen daidža je s ljubavlju govorio o Ernestu "Che" Guevari, argentinskom revolucionaru koji je posjetio logore Al-Bureij i Al-Nuseirat ubrzo nakon Kubanske revolucije 1959. godine. Za mnoge, ta posjeta  je označila početak „internacionalizacije palestinske borbe“. Za Jenen, ta historijska veza "pomogla je uvjeriti moju porodicu da podrži moju odluku da studiram ovdje".

Tokom prvih godina sledila je strogu obuku koja će joj, u šestoj i posljednjoj godini studija, omogućiti da preuzme potpunu odgovornost za brigu o kubanskim pacijentima na ostrvu.

Sada, kao studentica pete godine, želi da postane pedijatar i završava kliničku praksu u bolnici Manuel Fajardo, u samom centru grada. Ovog semestra pohađa teorijski dio – koji obuhvata psihologiju, javno zdravstvo i internu medicinu – i kombinuje ga s kliničkom praksom. Obično pregleda između 10 i 15 psihijatrijskih pacijenata dnevno i svakog jutra obilazi tri doma kako bi porodicama pružila informacije o virusu čikungunja, koji prenose komarci i koji se širi na Kubi.

Duboka solidarnost Kube s Palestinom

Mnogo prije nego što je Jenen dobila stipendiju, solidarnost između Kube i Palestine već je imala dugu historiju: više od šest decenija međusobne podrške, stvorene u otporu protiv imperijalizma. Dok je Kuba patila od američkog embarga, Palestina je živjela pod izraelskom okupacijom.

Ovaj stav je postao eksplicitan 1947. godine, kada se Kuba pridružila nekoliko latinoameričkih zemalja u glasanju protiv plana podjele Palestine koji su predložile Ujedinjene nacije.

U novije vrijeme, za Palestince poput Jenen, kubanska podrška se pretvorila u mogućnosti za medicinsko obrazovanje. Od 1974. godine ostrvo nudi stipendije palestinskim studentima i uspješno je obrazovalo oko 1.500 zdravstvenih radnika. Ubrzo nakon početka izraelske ofanzive u Gazi, kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel sastao se s palestinskim studentima medicine, nazvavši ih "budućnošću Palestine" i osudivši izraelske akcije i saučesništvo SAD-a.

„Kubanci su pokazali veliku solidarnost s mojom zemljom“, rekla je Jenen. „To nam mnogo znači, daje nam dostojanstvo i nadu da ćemo jednog dana biti slobodni.“

Borba da ostane u kontaktu s porodicom u Gazi

Hiljade kilometara koje je dijele od Gaze donose joj brojne izazove. Održavanje kontakta s porodicom postalo je jedan od najvećih izazova za Jenen, jer izraelska blokada ograničava pristup električnoj energiji, telefonskim uslugama i internetu, smanjujući vrijeme koje može provesti sa svojim roditeljima i četvero braće i sestara.

„Na početku ofanzive primila sam prvi poziv nakon dva i po mjeseca. Čuti majčin glas bilo je kao povratak u život“, rekla je. Razgovori obično traju oko 20 minuta i odvijaju se samo kada postoji veza. „S vremenskom razlikom od šest sati, ponekad sam na nastavi ili u bolnici kada stigne poziv.“

U jednom trenutku saznala je da su izraelska bombardovanja uništila porodičnu kuću u Juhor ad-Diku, blizu istočne granice Gaze, ostavivši ih raseljenima. „Primiti tu vijest, a zatim pokušati da se ponovo fokusiram na učenje, bilo je veoma teško“, prisjeća se.

Nakon toga, njena porodica je više puta bila raseljavana: prvo kod tetke, zatim kod njene nane, i na kraju u sklonište kojim upravlja Agencija UN-a za pomoć i rad palestinskim izbjeglicama (UNRWA), gdje "stotine porodica žive u ekstremnim uslovima".

 Iz daljine je pretrpjela gubitak brojnih voljenih tokom trenutne izraelske ofanzive na Gazu. „Izgubila sam cijelu očevu porodicu - 14 ljudi - i sedam s majčine strane, pored 10 prijatelja“, ispričala je. „Mnoge noći nisam mogla spavati pitajući se da li je moja porodica još živa.“

Poput mnogih Palestinaca u dijaspori, Jenen je pratila užase putem društvenih mreža, gdje je nasilje utjecalo na njen akademski uspjeh. „Imala sam epizode histeričnog straha zbog slika koje sam vidjela. Noću nisam mogla spavati sama; spavala sam s prijateljicama, one su mi pomagale da umirim anksioznost.“

Uprkos svim ovim teškoćama, kubanska zajednica – uključujući prijatelje i profesora – pružila joj je ključnu podršku. „Učestvovali su u svim aktivnostima koje smo organizovali u znak podrške Palestini“, rekla je, misleći na različite skupove održane u kubanskoj prijestolnici, gdje je palestinska zastava uvijek prisutna.

Pronalaženje snage u boksu

Usred tragedije koja potresa Gazu i akademskih zahtjeva na Kubi, Jenen je naučila upravljati stresom i pronašla snagu u boksu, sportu duboko ukorijenjenom u kulturu ostrva. Uprkos ograničenim resursima, Kuba je svijetu dala velike olimpijske ličnosti poput Teófila Stevensona i Félixa Savóna.

Danas Jenen trenira dva puta sedmično u maloj teretani u historijskom naselju Vedado, koje je u kratkom vremenu postalo njeno neizostavno utočište. „Počela sam kada sam se osjećala depresivno i slabo, tako daleko od kuće. Boks mi pomaže da se osjećam snažno“, rekla je.

Dvije blokade

Nakon pet godina na Karibima, Jenen je iz prve ruke iskusila posljedice američkog embarga, koji je na snazi ​​od 1960. godine. Dnevna nestašica hrane, lijekova i osnovnih potrepština podsjeća je na Gazu, gdje izraelska ograničenja utječu na svaki aspekt života. „Ne mogu putovati na izraelsku stranu, baš kao što Kubanac ne može putovati u SAD“, primijetila je.

Iako njena stipendija pokriva školarinu i smještaj i hranu, pokrivanje dnevnih troškova ostaje izazov. „Prije ofanzive u Gazi, primala sam 300 dolara mjesečno od svoje porodice, ponekad i više“, objasnila je. „Sada radim kao prevodilac ili šta god mi padne na pamet da pokrijem svoje potrebe za preostale dvije godine studija.“

„Također sam otvorila GoFundMe račun uz pomoć američkog studenta, jer neke online platforme ne rade na Kubi zbog američkih ograničenja. Donacije malo pomažu, ali jedva pokrivaju osnovno“, dodala je.

Ali Jenen ostaje istrajna i prilagodila se samostalnom životu. „Otišla sam iz Gaze ne znajući jezik, a kod kuće sam samo morala da brinem o učenju. Ovdje sam odgovorna za sve u svom životu“, objasnila je.

Danas, suočena s kontinuiranim razornim napadima u Gazi, Jenen zaključuje da neće prestati dizati svoj glas protiv izraelske brutalnosti iz Kube. „Ja sam izvor nade za svoju majku, svoju porodicu i za mnoge žene čiji se glasovi ne čuju u Palestini“, poručila je.